Intervju: Nevladina organizacija KANA
KANA o prostoru kao društvenom dobru

KANA/ko ako ne arhitekt već skoro deceniju podsjeća da planiranje prostora nije tehnički zadatak iza zatvorenih vrata, već politička odluka koja oblikuje svakodnevni život svih nas. Nastali iz borbe za zaštitu hotela „Podgorica“, izrasli su u glas koji prevodi složene planske dokumente na jezik zajednice i uporno ukazuje na procese koji prostor pretvaraju u investicioni resurs, umjesto da ga čuvaju kao društveno dobro. Za taj rad u javnom interesu, KANA je nedavno odlikovana Ordenom Crnogorske zastave, koji se dodjeljuje se za naročite zasluge za Crnu Goru — gest koji dodatno naglašava značaj pitanja kojima se bave. U razgovoru koji slijedi, govorimo o tome kako izgleda praktična odbrana prostora u Crnoj Gori, gdje se danas nalaze granice između razvoja i degradacije, i zašto je važno ponavljati pitanje iz kojeg je ova inicijativa i potekla: Ko ako ne arhitekt?

Za one koji možda prvi put čuju za vas — šta je KANA i koji su motivi okupljanja oko tog pitanja „Ko ako ne arhitekt?“

KANA/ko ako ne arhitekt je platforma koja spaja profesionalno znanje o prostoru sa građanskim djelovanjem u javnom interesu. Pitanje “Ko ako ne arhitekt?” je poziv na stručnu odgovornost i solidarnost za zajednicom u čije ime se odluke o prostoru donose: naime, ako razumijemo kako se prostor planira i gradi, dužni smo da približimo to znanje drugima i ukažemo na rizične odluke i loše prakse u procesima planiranja i izgradnje.

Kako je nastala KANA i kako se vaša misija razvijala kroz vrijeme?
Kao grupa postojimo od decembra 2015. godine, a od januara 2016. registrovani smo u Podgorici kao nevladino udruženje. Počeli smo sa radom iz potrebe da reagujemo na (u međuvremenu, dokazano problematičnu) izgradnju solitera kompanije “Normal” tik uz zidove hotela “Podgorica” - vrijedno arhitektonsko ostvarenje Svetlane Kane Radević i važno kulturno nasljeđe našeg grada, koje je bilo nezaštićeno i direktno ugroženo ovom novom gradnjom. Kao što danas svi znamo, i pored velikih napora svih koji su činili grupu u tom prvom periodu i uspjeha koji smo imali u mobilizaciji javnosti i dokazivanju neregularnosti koje su pratile projekat, taj soliter je ipak izgrađen. Međutim, to iskustvo nam je pokazalo da takav rad ima smisla, da je potreba za profesionalnom arhitektonskom i urbanističkom kritikom svih oblika privatizacije prostora velika, i da nam je važno da razvijamo stručnu praksu koja ove kompleksne procese prevodi na jezik razumljiv svima. Prostor razumijemo kao ključno društveno dobro i željeli bismo da se sistem upravljanja prostorom vodi tom idejom; da dobrobit današnjih i budućih zajednica koje žive na ovom prostoru - a ne trenutna profitabilnost projekta - bude glavna motivacija za odluke o planiranju i izgradnji.

Koliko ljudi danas čini KANA-u i kakva je dinamika između profesionalne ekspertize i aktivizma unutar organizacije?
Našu grupu čini malo, agilno jezgro sa širim krugom saradnika i saradnica iz oblasti arhitekture, urbanizma, prava, ekologije, javnih politika, a mnogo nam znači i podrška novinara i novinarki koji prate teme kojima se bavimo i pažljivo rade na tome da ih što bolje razumiju i predstave javnosti. Izuzetno je značajan i aktivizam lokalnih zajednica koje nam često pišu, traže savjet i podršku, šalju podatke i materijale. Oslanjamo se na znanje i stručnost koje imamo i koje smo zajedno razvili tokom prethodne decenije kako bismo prepoznali probleme, istražili uzroke i ponudili rješenja. Onda dolazi aktivizam, kao sledeći korak, kao posljedica stručnosti, jer proizilazi iz naše odluke da pogledamo šta se dešava - planira, gradi, privatizuje - i da kažemo istinu, da nazovemo stvari pravim imenima, i da o tome informišemo svoju zajednicu.

Šta smatrate svojom najvažnijom ulogom u kontekstu planiranja i zaštite prostora u Crnoj Gori?
Tu ulogu je možda najbolje opisati kao “prevodilačku”: mi čitamo i raščlanjujemo prostorne planove, odluke i procedure koje oblikuju planiranje i izgradnju, objašnjavamo kakve će biti njihove posljedice za ljude i životnu sredinu, ukazujemo na rizike, i predlažemo šta bi moglo i trebalo uraditi drugačije - sa fokusom na kvalitet života, zaštitu prirode, i prostor kao društveno dobro. Cilj je učiniti planove i procese čitljivijim kako bi šira zajednica mogla da učestvuje i utiče na odluke koje se tiču planiranja i korišćenja prostora. Naravno, samo šire učešće građana na javnim raspravama ne garantuje da će te odluke biti bolje, ali iz iskustva znamo da može da dovede po povećanog interesovanja i nadzora javnosti, pred kojom se očigledno loši i po javni interes opasni projekti ponekad povuku.

Kojem modelu prostornog planiranja KANA teži — kako izgleda sistem koji biste željeli vidjeti za 5–10 godina?
Bilo bi dobro da izgradimo model prostornog planiranja u kojem se odluke donose pravedno, pametno i transparentno, počev od rane i stvarne participacije građana (svih, dakle, građana - ne samo investitora!) u izradi početnih scenarija, a ne tek na kraju procesa. Ipak, i pored većih napora da javnost bude uključena, taj sistem bi od stručnjaka koji vode planerske procese i donosilaca odluka koji usvajaju planove očekivao da budu odgovorni za kvalitet prostora koji po tim planovima nastaje. Iskorijenili bismo, dakle, uobičajeni izgovor da je neki prostorni plan loš “jer se niko nije žalio na javnoj raspravi”. Učešće javnosti je važno, ali ne oslobađa stručnjake i donosioce odluka njihove osnovne odgovornosti: da planiraju prostor u javnom interesu. Čak i kad građani ne podnesu primjedbe, planeri i nadležne institucije imaju i znanje i obavezu da obezbijede trotoare, parkove, škole, vrtiće, domove zdravlja i druge javne usluge, umjesto da plan svedu na ispunjavanje želja vlasnika parcela i investitora koji redovno žele da im se omogući da grade više i gušće. Zatim, neophodno bi bilo uvesti nezavisne studije za područja koja su predmet plana, kao i procjene uticaja - ekološke, klimatske, društvene - koje bi bile rigorozne i obavezujuće, kako bi doprinos planiranja javnom interesu bio stvaran, a ne samo pomenut u prolazu, u formi floskule u uvodu u tekstualni dio plana. Planske odluke morale bi da prate postojeća ograničenja prostornih resursa i jasno definisane ciljeve prilagođavanja klimatskim promjenama. Najvažnije bi, zapravo, bilo prilagoditi planiranje prostora ideji da je prostor društveno dobro i neobnovljiv resurs, koji treba koristiti za dobrobit svih - a ne prokockati u jednoj generaciji kao da sjutra ne postoji.

Kako se borite protiv dominantnog doživljaja prostora kao pukog investicionog resursa, a ne javnog dobra?
Činjenica da je viđenje prostora kao prilike za privatnu investiciju i zaradu dominantno znači da se na temelju tog viđenja donose političke, ekonomske, i planske odluke; to viđenje je temelj za sve društvene odnose u našem društvu. Kada je planiranje prostora u pitanju, stalno dobijamo potvrde i podsjećanja na to - koristimo priliku da podsjetimo vaše čitateljstvo na javnu raspravu o PUP-u Kolašina, koju su nadležni prije par godina otvorili izjavom da se nadaju da će “investitori biti zadovoljni” predloženim planom. Tu su i brojni komentari - što začuđeni, što zabrinuti, što, čak, bijesni - koje dobijemo kad god javno govorimo i pišemo o tome da stan ne bi trebalo da bude roba, nego pravo svakoga od nas na priuštiv krov nad glavom. Jednom prilikom nam čak ni dobro obaviješteni lokalni političari iz Podgorice nijesu vjerovali da Beč propisuje i ograničava nivo kirije koju vlasnici privatnih stanova mogu naplatiti od svojih podstanara kroz javne politike na nivou grada. Sve ovo kažemo da bismo ilustrovali koliko je teško uopšte pokrenuti razgovor o prostoru van zacrtanih, duboko ukorijenjenih kategorija privatnog vlasništva i profitabilnosti. Ako se to što mi radimo može velikodušno nazvati borbom, onda se ta borba odvija upravo kao stalni pokušaj započinjanja i vođenja tog razgovora. Voljeli bismo da imamo više sagovornika, na svim nivoima zagovaranja i odlučivanja o prostornim politikama.

Zamislite da na javne rasprave idemo da se savjetujemo i razgovaramo, a ne da se svađamo - i zamislite da imamo niz alata za učešće u planiranju prostora, a ne samo javnu raspravu koju nadležni, kako već rekosmo ranije, doživljavaju kao naporan i nepotreban performans.

Koji su najveći problemi u sadašnjoj praksi prostornog planiranja u Crnoj Gori?
Sve počinje od toga što je eksplicitan cilj urbanizma i prostornog planiranja u Crnoj Gori da obezbijedi sigurnu profitabilnost privatnim investitorima, umjesto da osmisli pravedan i ravnomjeran prostorni razvoj i uslove za dobar, udoban život. To je problem na nivou ideje vodilje i izvor za sve druge naizgled “kvarove na sistemu”, koji su zapravo neminovne posljedice: prostor biva pretjerano esploatisan, prirodno i kulturno nasljeđe zanemareno, infrastruktura nedostatna, a potrebe lokalnih zajednica - koje nijesu investitori - marginalizovane. Urbanistički planovi su tu često samo način da se ovi procesi “zamagle” i učine formalno valjanim i legitimnim; učešće građana je samo performans na kraju, a ne stvarni rad na početku procesa; procjene uticaja na životnu sredinu ne utiču na izmjene loših planskih rješenja, a klimatski rizici i problemi vodosnabdijevanja su potcijenjeni - naročito na primorju, gdje su kapaciteti obale i sistema otpadnih voda hronično ignorisani. Da sve bude još gore, planski dokumenti planovi koji se danas u Crnoj Gori vode kao važeći su mahom odavno istekli, a njihovo važenje se produžava vještački, kroz legislativne vratolomije koje proizvode, kako mi obično u gorkoj šali kažemo, “zombifikovane” DUP-ove i PUP-ove. Na kraju, ti planovi se čak ni ne poštuju - to smo mnogo puta praktično dokazali, podsjećamo na slučaj Zabjelo-Ljubović - jer u institucijama nema ni volje ni resursa za dosljednu urbanističku i građevinsku inspekciju. Sve ove probleme produbljuje nestabilan zakonski okvir: podsjećamo da je u periodu od 2017. do 2025. godine hijerarhija planskih dokumenata bila ukinuta, a prostorno planiranje po zakonu centralizovano, što je ubrzalo odlazak lokalnih planera (što u penziju, što u druge djelatnosti) i trajno oslabilo kapacitete lokalnih institucija da prozvedu nove planove i kontrolišu njihovu primjenu, čak i sada kada su im zakonom sa početka ove godine nadležnosti vraćene.

Kada govorimo o primorju — gdje je granica između razvoja i degradacije prostora?
Granica između razvoja i degradacije na našem primorju odavno je pređena: vidi se u saobraćajnim gužvama, nestašicama vode, preopterećenoj kanalizaciji, cijenama ležaljki koje prekrivaju gotovo sve plaže, a naročito u lakoći s kojom se institucije u naše ime odriču prirodnih i kulturnih vrijednosti koje ovaj prostor i dalje posjeduje. Kad ministar predstavlja UNESCO status Kotora kao biznis barijeru, kad Veliku plažu Vlada promoviše kao “novi Dubai”, kad Prostorni plan Crne Gore do 2040. predviđa urbanizaciju Buljarice (iako je riječ o Emerald i IBA području, rijetkom obalskom močvarnom ekosistemu), a “Slovenska plaža” - hotelski i urbanistički kompleks velike kulturne i prostorne vrijednosti - gura se kao prilika da se zida još u već preizgrađenoj Budvi, to nije razvoj, to je eksploatacija. Isto važi za Šasko jezero: dio delte Bojane, potencijalno Natura 2000 područje, kojem se ukida zaštitna zona i “oživljavaju” zastarjele studije lokacije koje bi omogućile izgradnju turističkog smještaja. Još jedan primjer “zombi” planova koji služe kao paravan za trajnu promjenu postojećeg prirodnog režima; šta da vam kažemo, horor priča se sama piše. Gdje je, dakle, granica iz vašeg pitanja - tamo gdje o prostoru više ne odlučuju zajednice koje tu žive, nego oni koji imaju najviše kapitala da ga pretvore u robu. Sve poslije te tačke je degradacija, bez obzira na obećanja o “razvoju” i količinu zelenila na renderima za nove građevinske poduhvate.
S kojim preprekama se najčešće susrijećete kada pokušate aktivno uključiti građane i stručnjake u proces donošenja odluka?
Najčešće prepreke nijesu u apatiji građana, već u načinu na koji je proces postavljen: informacije dolaze kasno i u formatima sa kojima je teško raditi, rokovi za reagovanje su kratki, procedure za donošenje planova skraćene, a čitav “proces donošenja odluka” zatvoren i netransparentan, što kod ljudi proizvodi osjećaj da je “sve već odlučeno”, kao i zamor i nepovjerenje nakon decenija loših praksi. Dodajmo tome i otvoren otpor institucija da zaista uključe građane i da razgovaraju sa nezavisnom stručnom scenom, jer stvarna kritika nije dobrodošla. Podsjećamo na prošli decembar i javnu raspravu o izmjenama i dopunama PUP-a Podgorice, kada nadležni nijesu stvorili uslove da se održi centralna javna rasprava, iako su se građani i stručnjaci samoorganizovali i tražili učešće. Ukratko: glavni problem vidimo u odsustvu volje donosilaca odluka da otvore procese odlučivanja za stvarnu participaciju, da dijalog učine poželjnim i produktivnim. Zamislite da na javne rasprave idemo da se savjetujemo i razgovaramo, a ne da se svađamo - i zamislite da imamo niz alata za učešće u planiranju prostora, a ne samo javnu raspravu koju nadležni, kako već rekosmo ranije, doživljavaju kao naporan i nepotreban performans. U tim uslovima, sigurno bi i uključivanje građana izgledalo drugačije i imalo više efekta.

Kako ohrabrujete građane da se uključe u procese koji direktno utiču na njihove zajednice?
Trudimo se da objasnimo šta se dešava i zbog čega, da prevedemo planove i procedure sa usko stručnog na “svakodnevni” jezik, da ponudimo i primjedbe i uputstva kako podnijeti primjedbu, kome se obratiti i kojim redom ići. Iskustvo nam je pokazalo da je samo naše prisustvo na sceni mnogima podstrek: ljudi nam se javljaju, šalju informacije, pitaju za korake i sami organizuju komšije. Sa naše strane, trudimo se da budemo dostupni i da damo tumačenja kako bismo ukazale na to šta će se desiti - čitanje planova je čitanje budućnosti, i što zajednica bolje razumije plan i mehanizme iza njega, to se bolje može organizovati i usprotiviti odlukama koje joj štete. Trudimo se i da podsjećamo na konkretne uspjehe - zaustavljanje gradnje stambenog kvarta na prostoru kasarne “Morača” i solitera na uglu Bloka 5, park za koji smo se zajedno izborili u kvartu ispod Ljubovića, prepoznavanje hotela “Podgorica” kao kulturnog dobra - jer takve pobjede grade povjerenje, pokazuju da učešće ima efekta, i mogu motivisati ljude da se uključe, čak i kad sistem nije naklonjen inicijativama koje zagovaraju razvoj javnih i zajedničkih dobara.

Park za koji su se građani izborili uz podršku KANA, na mjestu prvobitno planirane zgrade; 2023.	Priprema za gradnju još jedne stambene zgrade u kvartu ispod Ljubovića, 2020.

Sve počinje od toga što je eksplicitan cilj urbanizma i prostornog planiranja u Crnoj Gori da obezbijedi sigurnu profitabilnost privatnim investitorima, umjesto da osmisli pravedan i ravnomjeran prostorni razvoj i uslove za dobar, udoban život.

Koje su vam do sada najzanimljivije inicijative koje su potekle „odozdo“ — od ljudi koji nijesu iz struke?
Zanimljivih inicijativa ima mnogo i mislimo da ih ne treba dijeliti po osnovu toga ko ih pokreće, već šta su ciljevi - da li se inicijativa zalaže za bolju i pravedniju politiku prostornog razvoja, jer to je u ovim uslovima uvijek teško, bilo da u borbu ulazite kao stručnjak ili ne. Ovdje ćemo pomenuti tri slučaja u kojima su građani pokrenuli procese koje smo mi onda nastojali da podržimo: “Čempres revolucija” u Baru, “Stop gradnji zgrade u dvorištu - Ljubović” u Podgorici i “Zeleni Kolašin” u Kolašinu. Podsjećamo, 2019. su “Barski čempresari” protestima protiv sječe gradskog parka osujetili zvanične planove za prenamjenu ovog prostora i pokrenuli širu raspravu o javnim dobrima i političkoj odgovornosti. Zajednica koja živi u kvartu ispod Ljubovića se još od 2019. godine organizuje protiv urbanističkog haosa kojim nadležni odbijaju da se bave - zajedno smo 2020. uspjeli da natjeramo institucije da jednu od građevinskih parcela pretvore u mali park i da, čak, stave problematični DUP za ovaj dio grada van snage, ali je ta odluka kasnije preinačena - pogađate, interesi investitora i u ovom slučaju “zombifikovali” su plansku dokumentaciju. “Zeleni Kolašin” je građanska inicijativa nastala prije nekoliko godina kao odgovor na agresivnu preizgrađenost proisteklu iz nove crnogorske realnosti - primorje je mahom uništeno investitorskim urbanizmom, pa je prostor za novu špekulativnu gradnju nađen u planinama i približen prvom dionicom auto-puta. Zajedno smo radili na objašnjavaju odluka koje su dovele do planova za izgradnju preko svih kapaciteta prostora i infrastrukture i uključivanju javnosti u promišljanje budućnosti u ovako organizovanom prostoru.

Šta očekujete od arhitekata u društvu — i šta im poručujete kada kažu „ne možemo mi to da promijenimo“?
Teško je pitanje šta očekujemo jer je nezahvalno nametati očekivanja, pa ćemo ga malo zarotirati - recimo, šta bismo voljeli da vidimo (k)od arhitekata u našem društvu; evo provizorne, neorganizovane i nezaokružene liste.
Da ne prave štetu - a ako već prave štetu, da makar imaju dovoljno samosvijesti da ne pokušavaju da se opravdaju.
Ako imaju svoje biroe, da ne izrabljuju pripravnike/ce i mlađe saradnike/ce.
Ako su pripravnici/e i mlađi/e saradnici/e, da se organizuju i traže bolje uslove za rad.
Da voze biciklo; ako je u gradu u kojem žive teško voziti biciklo, da urade sve što mogu da postane lakše, i zbog sebe i zbog drugih.
Da znaju proceduru za donošenje planskih dokumenata i da se usprotive lošim planskim rješenjima.
Da ulože vrijeme da razumiju zašto su neka rješenja loša i zašto se, ipak, usvajaju.
Da razumiju arhitekturu kao javnu službu i da se ovom profesijom bave u skladu sa tim.
Što se tiče mogućnosti promjene, ona je neminovna, i uvijek dolazi kroz znanje i organizovanje. Oni koji kažu “ne može” prosto nijesu u pravu. Naučiće.
Za sve koji bi rado čitali detaljniju, poetičniju i daleko čuveniju listu zahjteva i predloga za arhitekte, podsjećamo na “250 stvari koje bi svaki arhitekta trebalo da zna” autora M. Sorkina. Jedna od tih 250 stvari je, kako piše ovaj poznati arhitekta i kritičar, i sledeća: “Šta odbiti da uradiš, čak i za novac.”

Najvažnije bi, zapravo, bilo prilagoditi planiranje prostora ideji da je prostor društveno dobro i neobnovljiv resurs, koji treba koristiti za dobrobit svih - a ne prokockati u jednoj generaciji kao da sjutra ne postoji.

Kako vidite balans između tržišta i etike u arhitekturi i urbanizmu?
Mislimo da se dugo pogrešno vjerovalo da je taj balans moguć, ali da postaje sve jasnije da on zapravo ne postoji. Postoji, doduše, njegova antiteza, i danas se nalazi baš u Crnoj Gori, u naselju ispod Ljubovića, tačno na lokaciji zgrade investitora “PS gradnja”. (Taj slučaj je paradigmatičan - da podsjetimo: i pored više inspekcijskih postupaka u kojima su utvrđena prekoračenja i horizontalnih i vertikalnih gabarita, država nije uspjela da sprovede sopstvene propise niti da objekat ukloni; organ nadležan za rušenje nije izvršio rušenje; mediji su detaljno izvještavali o slučaju, sudski procesi su pokrenuti, a za to vrijeme investitor je završavao i prodavao stanove, nakon čega je započet proces legalizacije. Epilog: i pored nevjerovatnog obima i trajanja izgradnje kojom su prekršena sva postojeća pravila i zakonske odredbe, i pored toga što je slučaj detaljno zabilježen i prekršaj jasan, ovaj stambeni objekat je na odličnom putu da dobije status ravnopravan onom koji imaju zgrade sagrađene po svim propisima.)
Šta hoćemo da kažemo: možemo da imamo ili etičke standarde koje poštujemo i po kojima stvaramo prostor za dobar život i rad svih ljudi, bez obzira na to koliko bi oni bili uspješni ili poželjni kao kupci na tržištu, ili haos u kojem dobro prolaze samo oni koji novcem na tržištu mogu - kao bilo koju drugu robu - kupiti pravo da krše pravila i da za sebe prigrabe privilegije na štetu svih ostalih. Što prije uvidimo da je ove dvije sfere nemoguće trajno pomiriti i počnemo da temeljimo prostornu politiku na javnim i zajedničkim dobrima, a ne tržišnom nadmetanju, to bolje.

Šta biste poručili mladim arhitektima i svim građanima koji žele da se uključe u borbu za bolji prostor?
Da parafraziramo onu staru izreku o tome kada je najbolje posaditi drvo: najbolji trenutak da se uključite u borbu za bolji prostor je bio prije deset godina. Sledeći najbolji je sada.

Dobrodošli!

Razgovarala:
Aleksandra Zečević Malović

​