Pejzažna arhitektura /
SALESFORCE PARK U OBLACIMA IZGRAĐEN JE IZNAD AUTOBUSKOG TERMINALA U SAN FRANCISKU, U ČETVRTI KOJA U POSLEDNJIM DECENIJAMA DOŽIVLJAVA SVOJU URBANU REGENERACIJU. PROSTIRE SE NA POVRŠINI KOJA PRATI SKORO ČETIRI ADMINISTRATIVNO KOMERCIJALNOG BLOKA, ŠTO ČINI OKO 2,2 HA.
Osim što mu se može pristupiti liftovima sa prizemlja, okolne poslovne zgrade imaju direktan pristup ovom linearnom parku, te ovaj prostor osim klasičnog parkovskog ambijenta pruža korisnicima poslovnih kula i mjesto za ležernije sastanke i poslovne razgovore.
Primarna, meandrirajuća šetna staza uvodi posjetioce na ovaj prostor, upućujući ih na raskošno uređene zelene oaze koje čini 13 botanički različitih cjelina, prikazujući biodiverzitet lokalne flore. Tek pogled u visinu podsjeća posjetioca da se nalazi u srcu centralne gradske poslovne četvrti, gdje ga okružuju neboderi. Teren koji prati stazu je pokrenut, nije ravan, te se na taj način pokušala približiti, odnosno replicirati prepoznatljiva morfologija San Franciska.
Formiranjem različitih florističkih grupa i ambijenata, vrt daje i edukativne informacije o specifičnostima lokalne klime -izuzetno veliki broj dana sa maglom i vjetrom i pokrenuta, dinamična topografija, rezultira i specifičnom vegetacijom koja je u ovom parku izuzetno jasno prikazana.
Tako se smjenjuju ’vrt u oblacima’, ’vrt magle i vjetra’, ’praistorijski vrt’, ’vrt sukulenata’, …
Koegzistencija urbanog načina života današnjih megagradova i prirodnog nova je matrica po kojoj ćemo očigledno živjeti, jer ona stara, u kojoj nema oduška naspram sve zahtjevnijih poslovnih sati, prosto nije održiva, nije svojstvena čovjeku kao ipak prirodnom biću.
Uz meandrirajuću stazu formirana je u sličnom maniru i dugačka, u parteru riješena fontana čije prskalice aktiviraju pokreti autobusa na donjim etažama objekta.
U unutrašnjosti prostora smješten je restoran, oko koga su formirani saržaji kao što su dječije igralište, amfiteatar za održavanje predstava, koncerata i predavanja, kao i otvoreni izložbeni prostor.
I kao što je to sada uobičajeno u svim megalomanskim projektima ovog tipa, pitanje održivosti pokriveno je tako što se ovom zelenom površinom prečišćava vazduh zagađen ugljendioksidom sa stanice bus terminala, a atmosferska kanalizacija sa parkovske površine, kao i ’čiste’ otpadne vode iz toaleta bus terminala prečišćavaju se u obližnjem, podzemnom vetlendu, i zatim ponovo vraćaju kao tehnička voda za upotrebu u toaletima.
Ovaj park izgrađen je novcem poreskih obveznika, javnim novcem, ali stanovnici San Franciska se uveliko pitaju koliko je ispravno taj novac upućivati na izgradnju parkova ovog tipa, koji iako jesu javni, ipak nisu tako lako dostupni kao obični, tradicionalni parkovi. Među stanovnicima grada javlja se nepovjerenje u gradsku upravu da je na pravi način iskoristila njihov novac. I zaista, ukoliko nije dostupan svima, da li je zaista javan?
Materijalizacija parternih površina je jasno brutalistički sirova- preovladava siva boja i natur beton, što u kombinaciji sa biljkama asocira na nepomirljivost, tenzičnost dijametralno suprotnih struktura: živo - mrtvo, tvrdo- mekano, sivo- zeleno, grad- priroda, a opet, one na ovom prostoru tako jasno koegzistiraju i na neki način upućuju posjetioca na mogućnost, možda i neophodnost prihvatanja različitosti sa kojima živimo.
Međutim, kod ovog i mnogih sličnih projekata koji su danas može se reći na vrhuncu uzleta, postavlja se pitanje društveno socijalne angažovanosti u ovim prostorima. Oni sigurno jesu predivni, ali koliko su dostupni običnom čovjeku? I koliko su možda nedostupni onim ljudima koji se nalaze na margini socijalnog statusa jednog društva? Ovakvi parkovi imaju svoje čuvare koji vode računa da ste na neki način podobni da se popnete u ovu oazu, i to je realnost. Ako zanemarimo, ili stavimo po strani prirodnu osnovu koja je zajednička sa tradicionalnim parkovima, šta ovi parkovi zaista imaju zajedničko? Na ovakvim mjestima, kao da je izbrisana ona ružnija, ili bolje reći tužnija slika parkova, pogotovo američkih, kod kojih je socijalno ugroženo stanovništvo često u njima pronalazilo utjehu, pa i životni prostor. Možda se tako ne čini na prvi pogled, ali socijalna segregacija izuzetno je prisutna u prostorima ovog tipa, te diveći se ušuškani u oblacima zelenila, ne možemo a da se ne zapitamo da li je ovo jedna vrsta utopije današnjice? Ovaj park izgrađen je novcem poreskih obveznika, javnim novcem, ali stanovnici San Franciska se uveliko pitaju koliko je ispravno taj novac upućivati na izgradnju parkova ovog tipa, koji iako jesu javni, ipak nisu tako lako dostupni kao obični, tradicionalni parkovi. Među stanovnicima grada javlja se nepovjerenje u gradsku upravu da je na pravi način iskoristila njihov novac. I zaista, ukoliko nije dostupan svima, da li je zaista javan? Upravo zbog ovakvih pitanja, uprava parka vodi opsežan medijsko marketinški program u kome uvjerava korisnike da je vrt dostupan svima- iako će vas obezbjeđenje svakako ispratiti od ulaska do izlaska iz vrta.
Formiranjem različitih florističkih grupa i ambijenata, vrt daje i edukativne informacije o specifičnostima lokalne klime -izuzetno veliki broj dana sa maglom i vjetrom i pokrenuta, dinamična topografija, rezultira i specifičnom vegetacijom koja je u ovom parku izuzetno jasno prikazana.
Koegzistencija urbanog načina života današnjih megagradova i prirodnog nova je matrica po kojoj ćemo očigledno življeti, jer ona stara, u kojoj nema oduška naspram sve zahtjevnijih poslovnih sati, prosto nije održiva, nije svojstvena čovjeku kao ipak prirodnom biću. Međutim, da li ovakvi projekti zaista mogu nadomjestiti sve duže i kompleksnije radne sate, i nije li njihova pristupačnost i blizina izuzetno globalistički nastrojenim finansijskim gigantima (u ovom slučaju Salesforce, Facebook i Google imaju poslovne prostore u okolnim poslovnim neboderima), samo način da svoje zaposlene još duže zadrže u okolini svojih radnih mjesta? Ovakve investicije su nepojmljive ukoliko se posmatraju samo kao način da se inkasira novac, iako svakako jesu isplative, ali njihova uloga u savremenom načinu života koji je sve samo ne upućen na dobrobit čovjeka je ipak nemjerljiva, šta god se iza fasade ovakvih projekata krilo. Zato možda i treba zanemariti njihovu diskutabilnu trajnost, društvenu izoliranost, velika ulaganja na održavanju i svakako potrebne rekonstrukcije nakon određenog broja godina- njihova je uloga u mentalnom i duševnom životu čovjeka neophodna i materijalno neprocjenjiva.
