I u ovom broju časopisa Prostor nastavljamo sa pričom o karakterističnim objektima područja opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje, sa posebnim osvrtom na objekte u katunima i mlinove, kao jednim posebnim blagom tradicionalne arhitekture.

Katuni su privremena, stočarska naselja na planinama gdje stočari ljeti sele radi ispaše. Tradicija odlaska stočara u planine je duga, a ovaj nomadski način života je kroz istoriju diktirao posebnu kulturu i običaje svojstvene samo katunima. U današnje vrijeme odlazak na katune praktikuje sve manji broj crnogorskih stočara, ali se ova tradicija i dalje zadržala.

Sam pojam katuna se u Maloj prosvjetnoj enciklopediji definiše na sljedeći način: „Katuni – bačije – stočarska naselja na visokim planinskim pašnjacima ili suvatima, najčešće su privremena stočarska naselja ili ljetnja staništa u kojima stočari žive tokom ljetnjih mjeseci kada napasaju stoku na suvatima”. U narodu se termin tumači tako što neki pod katunom smatraju prostor na kome se nalazi više stočara sa svojim objektima, a drugi opet govore da je katun samo onaj prostor na kome su objekti jednog stočara, a pasište je zajedničko za više njih.

Bilo kako bilo, iz definicije koju smo naveli, proizilazi da se radi o katunu kao pojedinačnom pojmu i da on predstavlja skup objekata jednog stočara na određenom prostoru. Pasište je najčešće zajedničko za više stočara. Snabdijevanje vodom bilo iz snježnica, ublova, bunara, lokvi ili pak iz izvora žive vode može, takođe, da bude zajedničko.
Uslovi života u katunima su potpuno drugačiji u odnosu na seoska područja. U katunima nema nikakve infrastrukture svojstvene urbanim zonama ili seoskim područjima – vode, električne energije, ... Makadamski putevi su došli do skoro svih katuna, i to je praktično sva infrastruktura ovdje dostupna. A osnovna misija boravka u katunu je briga o stoci. Ova dva uslova su i oblikovala ukupan način života u katunu.
Sam odlazak u katun se dešava na proljeće, različit je termin od katuna do katuna, u zavisnosti od nadmorske visine na kojoj se katun nalazi i vremena kada u njemu počinje vegetacija. Postoje i takozvani proljećni katuni, na malo nižim nadmorskim visinama koji su dostupni ranije, pa stočari prvo sele u proljećni katun, a onda se premještaju u pravi katun, još visočije. Muškarci obično u katun odu nekoliko dana prije ostatka porodice, da poprave ono što su snijeg i vjetrovi zimi pokvarili u kolibama. Iz sela se donosi sve ono što je potrebno za jednostavni, stočarski život u katunu, a svaki član porodice ima svoju ulogu u raspodjeli poslova. Ono što im je svima zajedničko je nevjerovatno gostoprimstvo, autentično i nenaučeno već prirodno i preneseno sa koljena na koljeno.

ODABIR MJESTA

Katuni su nastali kao neophodna aktivnost koja prati stočarstvo, kao potreba stočara da prehrane svoja stada. A stočarstvo je od davnina osnovna ekonomska aktivnost stanovništva u ruralnim, planinskim djelovima Crne Gore.
Nedostatak svojih livada za ispašu se nadomještao tako što se sa stokom selilo u visoke planinske krajeve, od maja pa sve do snijega, kako bi se stoka tamo napasala, a livade u selu su se kosile i sijeno čuvalo za prehranjivanje stoke u zimskim mjesecima. Međutim, u tim vremenima se daleko veći broj mještana bavio stočarstvom, i potreba za kvalitetnom ispašom je bila daleko veća. Zato su se katuni ljubomorno čuvali, branili, i oko njih su se vodile prave borbe. U mnogim katunima u Crnoj Gori se i dan danas mogu naći stari mramori kao svjedok činjenici koliko su katuni i ispaša u to vrijeme bili važni. A tome dodatno svjedoči i podatak da su se bratstvima koja su se u bitkama naročito pokazala, crnogorski vladari kao nagradu dodjeljivali ispaše na planinama koje do tada nijesu koristili.
Svi oni koji imaju pravo na koriščenje ispaše, morali su podići svoje kolibe, glade ili stanove, kako ih ko zove, i druge objekte. Nije bio lak posao odabrati mjesto koje je najpogodnije. Nastojalo se da se mjesto izabere tamo gdje je zaklonitije od vjetrova, u nekim blagim udolinama, gdje su voda i šuma blizu i gdje je najmanja šteta za obradiva imanja, livade i njive. Pošto se izabere najpovoljnije mjesto pristupa se podizanju objekata koji su najpotrebniji za boravak na planini. Na katunima koji su se razvili u planinskim zonama područja opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje mogu se naći različite vrste koliba, u zavisnosti od lokacije na kojoj se katuni nalaze i materijala od kog su građene. Tako se izdvajaju: kolibe kružne osnove – dubirozi; kolibe od pletenog šiblja; drvene kolibe; kolibe sa zidom od kamena.

KOLIBE KRUŽNE OSNOVE - DUBIROZI

Dubirozi su najjednostavniji tipovi koliba, kružne osnove, posebno vezani za šumovite krajeve opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje. Oni su se najčešće nalazili na srednjoj planini, gdje su se stočari sa katuna krajem ljeta spuštali. Dubirog je koliba od dugih motki, koje su postavljene u obliku kupe, a na vrhu je pokriven slamom. Na sredini dubiroga je ognjište. Naravno, u zavisnosti od uslova i vremena gradnje, nekade se ovaj tip koliba prekriva besenjem – otuda naziv busara. Jedan od tipova je i dubirog za kružnom kamenom osnovom, od par redova kamena na koji se ređaju grede koje se precizno utvrde i sastave u jedno sljeme.

KOLIBE OD PLETENOG ŠIBLJA

Ovaj tip objekata je obično pravougaone osnove, i građen je od različitih materijala, prvenstveno kamena i drveta. U pojedim djelovima ovog područja javljaju se i pletare ili košare koje su imale zidove od pruća pletenog oko uspravnih štapova. Bile su prekrivene granama, i upravo zbog njihove „krhke“ konstrukcije u njima se nije dugo boravilo i karakteristične su za privremena naselja.

DRVENE KOLIBE

Ovo je najzastupljeniji tip koliba u katunima na području opština Berane, Petnjica, Andrijevica, Plav i Gusinje. Kolibe od drveta su pravougaone osnove, sa dvovodnim krovom i vratima, najčešće na kraćoj strani objekta. Ako su rađene na terenu u padu, dužom stranom su paralelne terenu. Građene su od drvenih talpi pravougaonog presjeka, koje su postavljane jedna iznad druge, sa vezom na usjek. Rijetko se umjesto pravougaonih talpi koriste poluoblice, zasječene sa gornje i donje strane.
Katunske kolibe su obično male, sa jednom prostorijom i dijelom pregrađenim prostorom koji služi kao kuhinja. Često se uz glavnu kolibu pravi i posebna, manja koliba koja služi isključivo za preradu mlijeka i čuvanje sira i kajmaka. Kolibe su uglavnom pokrivane cijepanom daskom, nekada su se pokrivale i slamom i jelovim granama, dok danas neki stočari koriste i modernije materijale. Drvene kolibe uglavnom nemaju nikakav pod, već su direktno na zemlji. Nekada je to bilo zato što je na sredini kolibe bilo ognjište sa kotlom i verigama, ali se taj običaj nepostavljanja nikakvog poda održao do dan danas. Zanimljivo je da su pragovi na ulaznim vratima uvijek visoki, vjerovatno da životinje ne bi ulazile, a vrata niska, pa se u kolibu ulazi tako što se mora pažljivo sagnuti. Pretpostavlja se da je to zato što otvori na kolibama treba da budu što manji kako bi se unutra što bolje očuvala temperatura. Vjerovatno iz istog razloga prozori na kolibama ne postoje, i unutra najčešće bude prilično mračno.

KOLIBE SA ZIDOM OD KAMENA

Kolibe sa zidom od kamena se najčešće mogu naći na većim nadmorskim visinama, u djelovima katuna u kojima nema puno šume. Zidovi kolibe su rađeni od naslaganog kamenja bez ikakvog maltera. Najzastupljenija vrsta kamena od kog su građene ove kolibe je krečnjak, koji je bio dominantan materijal, posebno na području Prokletija. Postojeće stijene ili veći blokovi kamena koji su se nalazili na lokaciji su najčešće korišćeni za donje djelove zidova kolibe. Debljina kamenih zidova je najčešće više od pola metra, a nerijetko i preko 80 santimetara. Visina zidova je oko 1,50 metara. Ovakve kolibe su pokrivene daskom ili ražanom slamom ili papratinom, a u nekim slučajevima i kamenim tankim pločama. I ovdje je krov na dvije vode. Razvijeni oblici krovne konstrukcije su podrazumjevali i vjenčanicu koja je bila položena na zidove kolibe, zajedno sa rogovima preko kojih su bile poprečne letve.
Jedini otvor koji se nalazi na kolibama su vrata, postavljena na dužem zidu, uz ugao. Djelovi zida oko vrata i na uglovima su uvijek finije slagani i za njih se koristio krupniji i finije obrađeni blok.

POMOĆNI OBJEKTI NA KATUNIMA

U nekim katunima pored kolibe se pravi i mljekar. To je zasebna koliba – brvnara, znatno manja od kolibe za stanovanje. Pored ovoga ona je najčešće solidnije pravljena na isti način kao i ostale brvnare. Mljekar služi isključivo za rad oko mlijeka. To znači da se tu mlijeko kuva, razlijeva u karlice, siri, kupi skorup. U nekim slučajevima i u mljekaru se može spavati što se i praktikuje.
Kućer, torarica ili pružina je mala suvota koja služi jedino za čobane. Ona se gradi pored torova gdje se spraćaju ovce, koze i goveda. U njima preko ljeta noćivaju čobani i paze na stoku da je ne napadnu vuci, medvjedi ili neka druga zvjerka. Ranije su pazili i da ne napadnu pljačkaši ili lopovi. Kućara ima oblik kolibe. Njena veličina je najčešće oko 2,50 metara dužine i oko 1,50 do 1,80 metara širine. Visoka je toliko da se u njoj može sjesti, a nikako stajati. Pravi se na dvijema saonicama, a to zbog toga što se može lakše premještati sa mjesta na mjesto, kada se i torovi premještaju. Pokrivena je šindrom, tarabom ili je pošivena ražanom slamom.
Na svakom katunu postoje torovi za ovce i koze, i torovi za goveda. Ti torovi ili kako ih neko zove priboji se prave od kamena ili od kolja ili prošća. Zavisno od broja stoke za koju se pravi tor stočari određuju njegovu veličinu. U nekim krajevima gdje je oskudica sa šumom, torovi se prave na način što se podižu zidovi od suvomeđe. Ti zidovi moraju biti debljine najmanje oko 80 santimetara, pa možda i malo više. Visina je oko dva metra. Na jednom kraju se ostavi uski prolaz za stoku i on se zatvara običnom tarabom ili ljesom. Ako je tor za ovce i koze, onda se pregrađuje i na jednom kraju se ostavi mala struga gdje planinka obično na nekom kamenu sjedi i sačekuje ovce da ih muze. Ta struga se pregrađuje poprečnim motkama. Druga vrsta torova je od kolja i prošća, koje je na gornjem kraju dobro zašiljeno. To kolje može da bude dugo i po dva i po metra.

PREPORUKE ZA ZAŠTITU/ODRŽAVANJE I RESTAURACIJU

Kako planinski turizam u Crnoj Gori uzima sve više maha, to su i stočari u katunima prerasli u svojevrsnu turističku ponudu, i to iz više razloga. Katuni su smješteni na velikim nadmorskim visinama, i obično se nalaze u blizini planinarskih i biciklističkih staza, pa se turisti česti gosti ovih naseobina. Posebna arhitektura katuna, potpuno uklopljena u ambijent, kao i posebna kultura koja se tu može naći predstavljaju nešto što turisti iz zapadne Evrope i drugih zemalja rijetko imaju priliku da vide.
Kompletan ambijent katuna, iako se radi o primitivnim, prostim građevinama, djeluje idilično, spokojno i umirujuće. A svakom ko dođe sa strane je na prvi pogled jasno da su katuni jedno autentično, jedinstveno kulturološko blago, jedna stara i dobro očuvana tradicija koju treba njegovati i nadograđivati.
Potrebno je učiniti velike napore i osmisliti mjere kako bi mladi ljudi stočarstvo i katune vidjeli kao unosan posao i opredijelili se da se nastave vjekovnu tradiciju svojih predaka, stvoriti dobru turističku ponudu oko katuna, kako bi mještani imali mogućnost dodatnih prihoda i bili dodatno stimulisani da borave u njima.

Preporuke:
Prilikom restauracije ili bilo koje vrste intervencija na katunima bitno sačuvati izvornu organizaciju katuna (način grupisanja i položaj koliba u odnosu na teren); sačuvati položaj, veličinu, materijale i način konstruisanja torova; šačuvati i održavati postojeće kolibe, a one koje su u lošem stanju obnoviti koristeći tradicionalne uzore, tehnike i materijale.

PREPORUKE ZA NOVU GRADNJU

U slučaju da se grade nove kolibe na katunu ključno je adekvatno ih pozicionirati u odnosu na kontekst, kako bi se ispratila organizacija čitavog katuna i položaj u odnosu na teren. Oblikovno ovi objekti trebaju biti po uzoru na tradicionalne, u smislu dimenzija, proporcija i prije svega materijala.
Što se namjene novih objekata tiče ona može biti izvorna, za stanovanje stočara, ili se mogu koristiti kao vikendice ili u funkciji turizma za smještaj gostiju.
Dimenzije novih koliba trebaju biti dužine između 5 i 6m i širine između 3 i 4m, sa dvovodnim krovom i trijemom kao opcijom. Otvori bi trebalo, takođe, da budu svedeni na minimum i manjih širina. Ukupna visina kolibe u sljemenu ne bi trebalo da prelazi 2,5m.

tekst: Tamara Novaković

Ovaj tekst je štampan u okviru projekta “Očuvanje kulturnih pejzaža Crne Gore i Albanije”, kog u Crnoj Gori sprovode Polimski muzej i Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu Komove i Prokletije. Projekat je finansiran kroz prekogranični program Crna Gora – Albanija od strane EU, a ko-finansiran od Ministarstva javne uprave Crne Gore.
Stavovi izraženi u ovom tekstu isključiva su odgovornost Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije i ne odražavaju nužno stavove donatora