Intervju: Sunčica Milošević/magistar arhitekture /
SUNČICA MILOŠEVIĆ, ODRASLA JE U NIKŠIĆU GDJE JE POHAĐALA OSNOVNU ŠKOLU RATKO ŽARIĆ. SVOJE SREDNJOŠKOLSKO I PROFESIONALNO OBRAZOVANJE STEKLA JE U SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA GDJE DANAS ŽIVI I GRADI KARIJERU POSVEĆENU ŠIRENJU SVIJESTI O ISTORIJSKOM ZNAČAJU ARHITEKTURE BIVŠE JUGOSLAVIJE I ENERGETSKI EFIKASNOM RENOVIRANJU POSTOJEĆIH OBJEKATA NA ZAPADNOM BALKANU.
Osnovne studije arhitekture završila je na Univerzitetu Ilinois (University of Illinois at Urbana-Champaign) tokom kojih je jednu godinu studija pohađala u inostranstvu, u Nacionalnoj visokoj školi arhitekture u Versaju. Svoje magistarske studije arhitekture je završila na Univerzitetu Sinsinati (University of Cincinnati) istovremeno stičući i radno iskustvo. Nakon završenih studija, Sunčica je desetak godina radila u biroima arhitekture u Čikagu - Solomon Cordwell Buenz, Adrian Smith + Gordon Gill Architecture, Hirsch MPG, i Perkins and Will. Trenutno posvećena doktorskim studijama u Planiranju metropola, političkih zakona i dizajna na Univerzitetu Juta (University of Utah). Na tom univerzitetu uporedo radi kao istraživački asistent i predavač svjetske istorije arhitekture i dizajna javnog interesa. Iako nesigurna u tok njene buduća karijere, iskazuje svoju raspoloživost kada je u pitanju mogućnost saradnje sa organizacijama u svojoj domovini i doprinosu održivosti arhitekture iz socijalističkog perioda bivše Jugoslavije.
- Stambeni kompleks, Ciglane, Sarajevo
PR: Tvoja magistarska teza bila je vezana za Dom Revolucije u Nikšiću, doktorska teza koju pripremaš bavi se rezilijentnošću starih socijalističkih objekata na teritoriji Zapadnog Balkana. Otkuda interesovanje za pomenutu problematiku?
Teme su mi prisne iz par razloga. Prvobitni razlog je moja lična nostalgija, jer kroz tu temu se vraćam zemlji iz koje sam otišla kao dijete, zemlji koja više ne postoji i čija je i politika i arhitektura u fragmentima, nepovezana. Lično se osjećam ispunjenije kada istražujem o toj temi u odnosu na period kada sam se u okviru posla bavila novom gradnjom, budući da je riječ o objektima nedostižnim za prosječne ljude. Brojni projekti na kojima sam učestvovala vezani za daleke zemlje poput Kini ili Saudiske Arabije, objekti koje možda nikada neću ni vidjeti.
Drugi razlog, koji me je dodatno motivisao i koji sam tek spoznala kroz doktorske studije, jeste činjenica da o temi energetske-održivosti postojećih zgrada ima jako malo literature, naročito kada su u pitanju zemlje Zapadnog Balkana. Ova tema tek počinje da se razvija jer od velikog značaja za ulazak zemalja našeg regiona u Evropsku Uniju. Mi smo jedinstven region jer većina naših postojećih građevina datira iz perioda socijalizma, koje, iako tehnološki savremene za to vrijeme, nijesu projektovane na energetski efikasan način. Neophodno ih je renovirati, a nemoguće ih je rušiti i graditi iznova. Takođe, mnoge od njih će početi da se kvalifikuju za kulturno blago u narednoj deceniji i, ukoliko budu obnovljene na loš način, bez bridge o održanju originalnog integriteta, rizikujemo da izgubimo značajne primjere naše arhitekture. To je bio momenat kada je moje lično interesovanje dobilo širi značaj i koji me dodatno motiviše.
- Spomen dom, Kolašin
Dok je moja magistarska teza bila bazirana na analizi konceptualne strane istorije i teorije te vrste arhitekture, moj sadašnji rad je vezan za rješenja koja su realna i primjenjiva u praksi. Krajnji cilj moje disertacije jeste da dam predlog okvira pomoću kog bilo koja postojeća građevina može biti analizirana za energetski-efikasno obnavljanje a istovremeno istaknem značaj teme vezane za vrijednost naše arhitekture koja može biti obnovljena, energetski-efikasna i funkcionalna za buduće generacije, sa akcentom na očuvanju originalnog izgleda i integriteta potrebnog status zaštićenih objekata.
PR: Da li nam možeš malo približiti doktorsku tezu na kojoj radiš, ona se odnosi i na energetsko efikasna obnavljanja tih objekata?
Teza istražuje ekološki otporne i energetski efikasne (EE) strategije za istorijsko i kulturno značajne primjere zgrada brutalističkog stila u regionu Zapadnog Balkana, sada nezavisnih zemalja bivše Jugoslavije.
Građene povodom završetka Drugog svjetskog rata, u ambiciji da se potpuno obnovi jedna porušena nacija, tada sa revolucionarnim novim sistemom političkog društva, ove građevine su ne samo bile građene u novom, neobičnom i “modernom” stilu modernističke arhitekture, već su integrisale političku ideologiju tog vremena u svim svojim funkcijama prostora, cirkulaciji i odnosu sa sredinom i društvom. Ta arhitektura bila je zasnovana na principima društvene ravnopravnosti, pristupačnosti i inkluziji za sve, čiji stil i urbani dizajn je sasvim rekonstruisao našu društvenu organizaciju. Najveći broj naših postojećih zgrada je baš iz tog dosta kratkog perioda istorije, i možda upravo stav da su one prilično “nove” u kontekstu šire istorije, doprinosi svijesti da ih nije potrebno zaštititi i očuvati.
Nažalost, danas su te građevine i njihovi urbanistički planovi degradirani i generalno zapostavljeni. Hotej Fjord u Kotoru, koji je srušen, ili Dom Revolucije u Nikšiću koji je nepopravljivo narušen, predstavljaju jedinstvene primjere onoga o čemu govorimo. Građevine od velikog istorijskog značaja otišle su u nepovrat. Sa druge strane, objekti iz ovog perioda većinom su energetski neefikasne, predstoji im nužno renoviranje, koje kod nas još uvijek ne podliježe energetskim kodovima jer građevine koje su postojeće i za koje se može konstovati istorijski značaj ne moraju ispunjavati minimalne energetske karakteristike, a nezaobilazan je proces renoviranja odredjenog procenta postojećih objekata za naš ulazak u Evropsku Uniju.
. Naš dio svijeta se i dalje u velikoj mjeri oslanja na fosilne izvore energije, još uvijek razvija svoje energetske kodove, a pritom je pod pritiskom Evropske Unije da urgentno renovira određeni procenat svojih postojećih objekata. Za ovaj poduhvat nude se finansijske inicijative i pomoć, jer naša aktuelna praksa doprinosi emisijama izduvnih gasova koje, ne samo što štete sredini, već nas izlažu socijalno-ekonomskoj nestabilnosti i energetskom siromaštvu. Shodno navedenom, smatram da moramo simultano raditi na EE strategijama i zaštiti kulturnog nasleđa.
Cilj ovog istraživanja jeste predstavjlanje solucija kroz nekoliko istorijsko značajnih primjera ove vrste arhitekture, koje su još uvijek pod nezaštićenim statusom. U početku sam imala ambiciju da istražujem mnogo veći broj građevina, ali sam arhivski dio istraživanja zahtijeva mnogo vremena, putovanja i odsustva, kao i finansija za ovaj rad. Gotovo ništa nije digitalizovano, mnogi crteži nijesu dostupni ili su zagubljeni, a neke po prvi put otvaram od kada su štampani još 70-ih godina. Proces je dosta komplikovan ali ja u tome zaista uživam. Volim da čitam koncepte projekata i o viziji koja je tada zamisljena. Nakon završetka disertacije želim nastaviti bavljenje ovom temom, istovremeno se nadajuci saradnji sa kolegama koji bi željeli takođe dati svoj doprinos u ovom domenu.
- Spomen Dom, Kolašin
KRAJNJI CILJ MOJE DISERTACIJE JESTE DA DAM PREDLOG OKVIRA POMOĆU KOG BILO KOJA POSTOJEĆA GRAĐEVINA MOŽE BITI ANALIZIRANA ZA ENERGETSKI-EFIKASNO OBNAVLJANJE A ISTOVREMENO ISTAKNEM ZNAČAJ TEME VEZANE ZA VRIJEDNOST NAŠE ARHITEKTURE KOJA MOŽE BITI OBNOVLJENA, ENERGETSKI-EFIKASNA I FUNKCIONALNA ZA BUDUĆE GENERACIJE, SA AKCENTOM NA OČUVANJU ORIGINALNOG IZGLEDA I INTEGRITETA POTREBNOG STATUS ZAŠTIĆENIH OBJEKATA.
PR: Da li postoji neki primjer kroz koji čitaocima možemo približiti šta to znači, s obzirom da je to veliki problem sa kojim se trenutno susrećemo?
Sa ovim problemom se susreće cijeli svijet. Trenutno, i u S.A.D. i u Evropi postoji više istorijskih zgrada sa neefikasnom potrošnjom energije u odnosu na one novijeg datuma. Smatram da je taj problem nemoguće riješiti bez EE renoviranja postojećih zgrada, znajući da zgrade najviše doprinose zagađenju sredine, i to do 40%. Sa drudge srane, proces pravljenja cementa i rušenje postojeće betonske konstrukcije su među najštetnijim procesima u gradnji. Opcija rušenja i nove gradnje je znatno štetnija za ekologiju u odnosu na renoviranje postojećih objekata.
U S.A.D., kodovi o energetskoj potrošnji nijesu dovoljno rigorozni, pa čak ni primjenjeni u svakoj državi. Postoje standardi prema kojima se može kvantitativno uporediti performans eksternih sistema jednog objekta i na taj način predložiti strategije za bolju izolaciju koja bi uticala na smanjenje gubitka energije. U poređenju, EU ima mnogo rigoroznije standarde za potrošnju energije objekata. Sve članice EU primorane su da primijene svoj nacionalni energetski kod i strategije za potrošnju energije zgrada nove gradnje kao i za retrofite postojećih objekata. Međutim, EU zakoni ne diktiraju kako će pojedinačne članice to ostvariti, već daje procentualne ciljeve potrošnje energije koji se moraju realizovati u određenom roku. Ono što je ključno za nas, jer pripadamo zemljama Zapadnog Balkana, jeste da su ove mjere vremenom sve rigoroznije i da postoji rizik od značajnog zaostajanja u postizanju pomenutih ciljeva ako ne radimo više na ovom problemu i ne prilagodimo naše zakone rigoroznijim mjerama.
Jedan od tri projekta moje disertacije sam već privela kraju. Radi se o stambenom naselju “Ciglane” u Sarajevu, BiH, građen u stilu regionalnog brutalizma između 1976. i 1989. godine. Projektovan je od strane bosanskog arhitekte Namika Muftića i hrvatskog arhitekte Radovana Dellale. To je jedan od manje poznatih primjera moderne gradnje bivše Jugoslavije, ali me njegov istorijski značaj inspirisao prilikom odabira teme za rad. Analizirala sam jednu tipičnu stambenu zgradu ovog naselja i rezultati su pokazali da kroz delikatnestrategije, pri kojima je očuvan originalan izgle, moguće je poboljšati performans krovova za 156%, neprozirnih fasada za 540%, prozorskih sistema za 46%, cjelokupne potrošnje energije za 53% i sasvim eliminisati fosilne izvore energije kroz implementaciju centralnog geotermalnog sistema grijanja i hlađenja na nivou naselja sa relativno malom potrošnjom električne energije. Uvodne analize ovog projekta su skoro objavljene, a cjelokupne analize sa detaljnim crtežima i energetskim simulacijama trenutno su pod recenzijom. Inače, tri objekta koja istražujem - Ciglane u Sarajevu, Spomen Dom u Kolašinu i Sava Centar u Beogradu će biti u sklopu disertacije.
Dom Revolucije doživljava svoje promjene, da li ti se dopada ono što vidiš?
Dom Revolucije je po meni jedna bolna tačka za naš grad, za Nikšić, čije su generacije decenijama odvajale novac od lilčnog dohotka za njegovu konstrukciju, kao i za generacije Nikšićana koji su svojevremeno pohađali jednu od najljepših škola na tom zemljištu, a i generacije onih koji su odrasli zaobilazeći taj strahovit, dijelom monstruozan objekat, neadekvatno obezbijeđen, u kome je više lica nesrećno stradalo. Njegov graditelj, čuveni slovenački arhitekta Marko Mušič, sigurno nije ponosan ni na tadašnje, a ni na trenutno stanje ovog inicijalno idealno projektovanog zdanja. Njegova vizija i projekti krase brojne udžbenike savremene arhitekture bivše Jugoslavije i šire. U sklopu svoje disretacije analiziram njegov drugi objekat Spomen Dom u Kolašinu, koji je takođe u devastiranom stanju, čije je rušenje svojevremeno bilo u planu. Međutim, usled aktuelnog internacionalnog interesovanja za ovaj objekat, imajući u vidu njegov arhitektonski značaj i vrijednost, duboko vjerujem da je odluka o rušenju obustavljena do daljnjeg.
Uopšte mi se ne dopada rješenje Doma Revolucije, a u ovom odgovoru želim obrazložiti dva stava. Sa pozitivne strane gledišta, taj prostor, ograđen, ruiniran i devastiran, dugi niz godina predstavljao je sramotu za jedan centar grada. Sada je aktiviran, adaptiran i prenamijenjen u neku vrstu koristi za građane. Takođe, vratila bih se prethodnim odgovorima, gdje je pozitivno zadržavanje betonske strukture koja nije rušena već reciklirana i iskorišćena što je značajno ekonomičnije i poželjnije za okolinu. Sa negativne strane, način na koji je to urađeno mogao je biti drugačiji. Ne želim polemisati o tome da li je nešto lijepo ili ne, smatram da moj subjektivan stav nije bitan. Mene isključivo zanimaju funkcionalnonst prostora i kvalitet projekta (korišćeni materijali, performans fasade, sistemi energije, odnos objekta sa okruzenjem, itd). Tužno je vidjeti da Dom Revolucije, inicijalno zamišljen kao jedan kulturni objekat, namijenjen za kulturnoi obrazovno uzdizanje naseg društva, u kome je trebalo da bude teatar, umjetničke galerije i radionice, biblioteka, muzej, društveni prostori za studente i razne društvene organizacije, namijenjen za susrete i druzenja svih ljudi, iz svih socio-ekonomskih pozadina, u samom centru grada, sveden je na proste namjene: teretanu, mesaru i butike sportske opreme. Posmatram to sa razočarenjem, jer ono što su generacije ljudi u Nikišiću finansirale u svrhe razvoja društva, u potpunosti je banalizovano. Sličan stav imam prema Hotelu Onogošt kojeg je projektovao takođe jedan arhitekta svjetskog glasa, sarajevski arhitekta Ivan Štraus. Taj objekat je degradiran na sličan način, u smislu da su pojedini autentični djelovi otišli u nepovrat, dok grad i dalje nema hotelski kapacitet proporcionalan veličini samog grada. Nije bilo neophodno forsirati jos jednu prehrambenu prodavnicu, mesaru i slično, u jednom takvom objektu, dok gradska pijaca koja je odmah pored stoji tužna, većinom neposjećena, a koja je nekada bila sastavni dio kulture i socijalizacije društva u gradu.
O kvalitetu aktuelnog Doma Revolucije ne želim komentarisati jer zaista ne znam mnogo o detaljima gradnje. Svakako, ono što je očigledno jeste da je planski loše urađeno. Pristup sadržajima objekta je konfuzan i nedovoljno bezbjedan. Evidentno je da se ljudi sa manjim fizickim sposobnostima, starije osobe i djeca teže snalaze usljed mnogo prepreka spoticanja. Stepenište ne sadrži vizuelne markere, držače, bezbjednosne ograde itd., a komponenti koji su postavljeni da “zadovolje” te svrhe nijesu po propisima kodova bezbjednosti u S.A.D. (drugim riječima, ne bi se odobrila gradnja u tom djelimično i neadekvatno obezbjeđenom stanju). U opštem smislu, stiče se utisak da objekat u startu nije koncipiran kao jedna kompaktna, funkcionalna i bezbjedna cjelina.
- Stambeni kompleks, Ciglane, Sarajevo
PR: Trenutno radiš kao saradnik u nastavi na univerzitetu Utah – školi za arhitekturu. Na kojim predmetima si angažovana i šta bi izdvojila kao interesantno vezano za to iskustvo?
Prošle godine sam po prvi put predavala svjetsku istoriju arhitekture, gdje je fokus bio na integraciji civilizacija i kultura koje obično nijesu u sastavu tradicionalne nastave evrocentričnog i zapadnjačkog doprinosa arhitekturi i teoriji arhitekture. To je bio jedan jako za mene zahtjevan zadatak, s obzirom da sam neko ko je više tehnicki orijentisan. Ipak, radi se o neprocjenjivom iskustvu, nesumnjivo obogaćujućem, kako za studente, tako i za mene.
U ovoj godini planirano je da držim predavanja iz istog predmeta, kao i predmeta o dizajnu u službi javnog interesa, zasnovanog na novoj, alternativnoj praksi arhitekture, Community Engaged Design-Build, u prevodu angažovanje zajednice u dizajnu i izgradnji, gdje će studenti učiti o ovom pristupu koji teži ka integraciji arhitekti i izvođača u službi šire društvene koristi. Kroz ovaj predmet, nastavljam da učim i sama o ovom pokretu arhitekture na zapadu. Vidim da se vraćamo konceptima koji su nekada bili integresiani u sklopu arhitekture i planiranja prostora u bivsoj Jugoslaviji, kojima danas ponovo težimo, ali će u ovom predmetu ce fokus biti na socio-ekonomskim problemima u S.A.D. Studenti će vršiti procjene koncepta arhitekte kao “dobronamjernog autsajdera”, i sagledavati pitanja kulturnih i ekoloških prilagođavanja dizajna koji često ugrožavaju određene zajednice manjina u drustvima S.A.D.a. Trenutno radim na pripremama ovog predmeta i imam u planu gostovanja nekoliko mojih kolega iz vodećih firmi u profesiji arhitekture, investicije i gradnje, koji će prezentovati svoja iskustva - svako sa svoje profesionalne tačke gledišta - kako pristupaju ovom novom pokretu u praksi.
CILJ OVOG ISTRAŽIVANJA JESTE PREDSTAVJLANJE SOLUCIJA KROZ NEKOLIKO ISTORIJSKO ZNAČAJNIH PRIMJERA OVE VRSTE ARHITEKTURE, KOJE SU JOŠ UVIJEK POD NEZAŠTIĆENIM STATUSOM. U POČETKU SAM IMALA AMBICIJU DA ISTRAŽUJEM MNOGO VEĆI BROJ GRAĐEVINA, ALI SAM ARHIVSKI DIO ISTRAŽIVANJA ZAHTIJEVA MNOGO VREMENA, PUTOVANJA I ODSUSTVA, KAO I FINANSIJA ZA OVAJ RAD. GOTOVO NIŠTA NIJE DIGITALIZOVANO, MNOGI CRTEŽI NIJESU DOSTUPNI ILI SU ZAGUBLJENI, A NEKE PO PRVI PUT OTVARAM OD KADA SU ŠTAMPANI JOŠ 70-IH GODINA.
PR: Da li bi voljela da na neki način sarađuješ i sa našim fakultetom u Podgorici?
Naravno da da. Svaki kontakt sa kolegama u struci jako cijenim i uvijek sam otvorena za poznanstvo i saradnju. Ja i dalje maštam o mogućnosti da se možda jednog dana vratim u svoju domovinu. Možda se ulaskom u EU otvore vrata novih poslovnih mogućnosti. Inače, pokušala sam tražiti posao i vratiti se u Crnu Goru još 2013. godine sa završenim magistarskim studijama i već stečenim radnim iskustvom. Imala sam intervju za jedan arhitektonski biro na primorju, povodom ostala bez ikakvog odgovora, svjesna posjedovanja potrebne kvalifikacije i dokumentacije. Tada sam sa razočarenjem spakovala kofere i vratila se u S.A.D. gdje sam dobila posao u jednom od vodecih firmi u Čikagu u roku od samo par dana. Bilo je to razočaravajuće iskustvo gdje sam se suočila sa realnošću da mog povratka u Crnu Goru nema, i da ljudi koji se bore i vrijedno rade se ne vrednuju, ali ta moja želja za saradnjom i posvećenošću domovini nije ugašena. Pronalazim način da pokušam doprinijeti indirektno sa druge strane okeana.
