PRETHODNI DOGAĐAJI SU ME PODSTAKLI DA MALO NJUŠKAM PO ARHIVI, BILA SAM ZAPANJENA ČINJENICOM DA ČASOPIS PROSTOR POSTOJI 16 GODINA. JA SAM BILA STALA NA NEKIH 12-13 GODINA, ALI ČIM SAM SHVATILA DA SMO PREBACILI 15 GODINA RADA U ZEMLJI, KOJA I DALJE NEMA UREĐEN SISTEM VREDNOVANJA PROSTORA, PRI ČEMU SE VALJANI PROJEKTI MOGU VRLO LAKO PREBROJATI, IZNOŠENJE STAVA DA SMO USPJEŠNI NIKAKO NE ZVUČI PRETENCIOZNO . ISKRENA DA BUDEM, DANIMA SAM PONOSNA I PRESREĆNA ŠTO SMO USPJELI DA OPSTANEMO TOLIKO VREMENA.

Mislim da ćete se složiti sa mnom, da godišnji odmori postoje, kao prvo da se odmorimo od naporne godine, uhvatimo polet za sljedeću u cilju pripreme za nove izazove. Zato jesen uvijek nosi sa sobom mnogo akcije. Tako je i ovoga puta, jesen kao stvorena za seminare, konferencije i kongrese o arhitekturi… Da se razumijemo, edukacije na svim poljima nam ne fali… Za samo mjesec dana pozvani smo na ne tako mali broj edukativnih aktivnosti koje podrazumijevaju širok dijapazon tema iz oblasti arhitekture. Velenka i ja smo napravile raspored i posjetile: ona Kongres „Održiva arhitektura – Energetska efikasnost“ u Beogradu, Dane Orisa u Zagrebu, dok je moja malenkost prisustvovala jednoj odličnoj konferenciji „ Sinergija Gradnje“ na Zlatiboru, na koju su nas pozvali naši prijatelji iz Etex grupe, a ono što zasigurno neću propuštiti jesu Dani Arhitekture u Podgorici krajem tekućeg mjeseca.

Znam, mnogi će reći da su Dani Orisa nešto što se ne propušta, kako zbog godina iskustva, tako zbog kvalitetnog programa koje nudi. Ipak, ja sam odlučila da sa istim entuzijazmom i željom za novim znanjima, iskustvima i razgovorima o arhitekturi podržim ove domaće. Dvadeset godina je od osnivanja fakulteta u Podgorici i slobodno mogu reći da se već 20 godina kod nas čeka jedan ovakav događaj. Lično se nadam da će trajati najmanje 20 narednih godina i da će nadmašiti sve slične regionalne događaje. Ne zbog dokazivanja, ne zbog hvale da imamo najbolji već iz prijeke potrebe. Toliko nam je potrebno da se priča što više o dobroj, kvalitetnoj arhitekturi, dizajnu, kvalitetnijem prostoru, dobrom tretiranju prostora. Istovremeno se nadam da će ovaj događaj vremenom uticati na mlade, a itekako na kolege sa iskustvom.

Znam, jedna konferencija neće riješiti naše mnogobrojne probleme ali ja, vječiti entuzijasta i optimista, sve male pomake doživljavam kao velike korake. Kod nas većina inicijativa, svaki iskorak na bilo kom polju nauke i umjetnosti, nailazi na mnogo veću kritiku nego pohvalu.

Prethodni događaji su me podstakli da malo njuškam po arhivi, bila sam zapanjena činjenicom da časopis Prostor postoji 16 godina. Ja sam bila stala na nekih 12-13 godina, ali čim sam shvatila da smo prebacili 15 godina rada u zemlji, koja i dalje nema uređen sistem vrednovanja prostora, pri čemu se valjani projekti mogu vrlo lako prebrojati, iznošenje stava da smo uspješni nikako ne zvuči pretenciozno. Iskrena da budem, danima sam ponosna i presrećna što smo uspjeli da opstanemo toliko vremena.

Mnogi su časopisi u regionu dolazili i odlazili, neki su bili manje ili više kvalitetni i sadržajni, zato sam ponosna što je Prostor i dalje tu. Tu je blizu 100 intervjua, razgovora sa ljudima sa našeg govornog područja do velikih arhi imena u svijetu, kao i bezbroj projekata kod nas i u regionu. Jedan mali siže i istorijat razvoja arhitekture u Crnoj Gori.

Naša misija i misija Prostora je oduvijek bila da pored praćenja dešavanja kod nas, bude na neki način prozor u primjere dobre arhitekture, dobrog odnosa prema prostoru i korisnicima tog prostora, pa čak  i za one ljude koji nijesu direktni stvaraoci. Edukacija korisnika kao pomoć stvaraocima.

Tema ovog broja je Biofilna arhitektura, zgrade koje uključuju elemente kao što su prirodno osvjetljenje i ventilacija, karakteristike prirodnog pejzaža kao i razne druge elemene za stvaranje za ljude produktivnijeg i zdravijeg izgrađenog okruženja. Kroz tri objekta različite namjene shvatićete o kakvom je principu riječ. Shvatićete i da ne postoji namjena objekta na kome ovaj princip nije primjenljiv. Kao što sam već spomenula, Velenka je došla puna utisaka sa Međunarodnog Kongresa „ Održiva arhitektura – Energetska efikasnost“ koji se održao u Beogradu, i prenijela nam dio razgovora sa predavačima. Kako kaže Borina Andrieu: «Odnosite se prema javnom prostoru kao prema svojoj kući.” Ja tu ne bih ništa više dodala. 

Biro 81000 iz Podgorice je iz još jednog konkursa izašao pobjednički, pa možete pročitati kako će izgledati sportska hala u Cetinju, kao i kako su druga dva nagrađena rada pokušala da daju odgovor na zadatu temu.

Ema je na moj nagovor ipak odlučila da napiše jedan mali rezime i osvrt na jubilej koji slavi Arhitektonski fakultet u Podgorici. “Kako sam najprije kao student, a potom kao saradnik u nastavi sa decenijskim angažmanom, danas kao docent, svjedočila razvoju i rastu ove škole, njenim težnjama, nekad sukobljenim sa mogućnostima, uspjesima koji se mjere kvalitetnim studentima, koji po završetku studija grade novu crnogorsku arhitektonsku scenu, ovaj tekst neće biti očekivani, retrospektivni i sveobuhvatni pogled na bitne događaje iz bogate dvodecenijske prakse, već kratak autobiografski prikaz odrastanja u ovoj školi arhitekture.“ Mene je vratila u studentsku klupu i sve one slatke muke koje smo kao prva generacija prošli, kojoj i ja pripadam.

Danica nam je na specifičan način predstavila projekat Salesforce park u San Francisku. Izgrađen je iznad autobuskog terminala, u četvrti koja u poslednjim decenijama doživljava svoju urbanu regeneraciju. Prostire se na površini koja prati skoro četiri administrativno komercijalna bloka, što čini oko 2,2 ha. Ovaj park izgrađen je novcem poreskih obveznika, javnim novcem, ali stanovnici San Franciska se uveliko pitaju koliko je ispravno taj novac upućivati na izgradnju parkova ovog tipa, koji, iako jesu javni, ipak nijesu tako lako dostupni kao obični, tradicionalni parkovi. Postavlja se pitanje, koliko su projekti ovakvog tipa, koliko god da su predivni, zaista dostupni običnom čovjeku?Takođe se postavlja pitanje koliko su dostupni onim ljudima koji se nalaze na margini socijalnog statusa jednog društva? Svjedoci smo da se pojedini prostori i u našoj zemlji tretiraju na sličan način, naročito u  vrijeme ljetnje turističke sezone.

Mnogi su časopisi u regionu dolazili i odlazili, neki su bili manje ili više kvalitetni i sadržajni, zato sam ponosna što je Prostor i dalje tu. Tu je blizu 100 intervjua, razgovora sa ljudima sa našeg govornog područja do velikih arhi imena u svijetu, kao i bezbroj projekata kod nas i u regionu. Jedan mali siže i istorijat razvoja arhitekture u Crnoj Gori.

Zvučaću kao da sam PR Dana Arhitekture u Podgorici, ali ja se iskreno baš radujem ovom događaju i nadam se da će to biti jedna lijepa prilika da sretnem sve svoje kolege koje nijesam vidjela već duže vrijeme. Bez investitora i klijenata, želja i zahtjeva, neopterećena priča o uspješnim projektima i arhitekturi, takoreći bez maske, u pravom smislu te riječi.