TO NIJE DALEKO OD ISTINE, ČAK SE I NA UNIVERZITETIMA NAJVIŠE BAVIMO VIZUELNIM IDENTITETOM NEKOG PROSTORA, KAO I PRIRODNOM OSNOVOM TOG PROSTORA- VRSTAMA, KLIMATSKIM USLOVIMA, SMJENI VEGETACIJE I SLIČNO.
Međutim, malo se govori o tome da ovi prostori, ukoliko su osmišljeni na pravi način, generišu mnogo više od vizuelnog identiteta, da kod čovjeka angažuju i mnogo složenije unutrašnje procese, a to je da u nama izazivaju određenja stanja koja se mogu smatrati terapeutskim u širem smislu.
To znači da otvoreni prostori osmišljeni sa ciljem da kod čovjeka izazovu poboljšanje opšteg stanja ili specifično targetiraju određena stanja (Alchajmerova bolest, regeneracija povreda, mentalne bolesti, i sl) nisu utopija, već potpuno mjerljiva metoda da se čovjeku pomogne, prije svega u njegovom psihičkom ali i fizičkom stanju. To svakako nije nova teorija, o terapeutskom dejstvu vrtova odavno se zna, ali do sada, bar kod nas, skoro da se niko nije bavio ovom temom, koja zaslužuje da se detaljnije istraži i primjeni.
Ono što dominira u ovakvim vrtovima jeste njihova ležernost, u njima nije toliko bitan dizajn sam po sebi, bitan je osećaj koji izazivaju u pacijentima, i pozitivno stanje koje im pomažu da dostignu.
U prošlosti, veliki broj bolnica i sanatorijuma imalo je svoje vrtove, koji jesu imali terapeutska svojstva i oni su se razvijali uporedo sa medicinskim dostignućima. Međutim, sa naglom ekspanzijom medicinske struke, formiranjem savremenih bolničkih kompleksa sve se manje vodilo računa o ovom, vrtnom aspektu liječenja, te su u procesima smanjenja troškova vrtovi bili prvi koji su bili potisnuti u drugi plan. Istovremeno je jačala bolnička struktura visokoškolovanih i stručnih medicinskih radnika, sve se više okretalo ka nauci u funkciji medicine, te za bolničke vrtove i zelene komplekse prosto više nije bilo mjesta. Međutim, ova se praksa značajno mijenja u poslednjih par decenija.
O vrtovima odnosno zelenim površinama u okviru bolničkih kompleksa kod nas se uglavnom ukazuje na sposobnost zelenila da apsorbuje zagađujuće materije i teške metale, te na taj način zaštiti pacijente koji su na rehabilitaciji, ali se o njihovom uticaju na psihičko, a potom i fizičko zdravlje ljudi mnogo manje proučavalo pa time i primenjivalo. Ova praksa je u svijetu dosta napredovala, te postaje sa pravom grana u projektovanju, odnosno pejzažnoj arhitekturi, koja se intenzivno razvija i pronalazi svoje mjesto u praktičnoj primjeni.
Postoje brojne naučne studije koje na vrlo mjerljiv način ukazuju na dobrobiti terapeutskih vrtova, i pokazuju da ljudi koji borave u prirodi sličnim ambijentima opisuju niže nivoe stresa, povećan imuni odgovor na stres i bolesti, u manjoj mjeri osjećaju hronične bolove, i ukazuju na blagodeti na nivou mentalnog i fizičkog stanja.
Neki terapeutski vrtovi dizajniraju se tako da pozovu korisnika na opuštanje, rekognosciranje zvukova, tekstura, materijala, boja, mirisa, da ga upute u skrivena i sigurna mjesta u prostoru, te da u ovim vrtovima doživi opuštajuća iskustva kroz šetnju, slušanje zvukova, meditaciju... Ovakvi vrtovi ne zahtjevaju prisustvo zaposlenih, osim onih na održavanju samog vrta, jer je njihova uloga isključivo u opuštanju pacijenata i poboljšanju njihovog opšteg stanja. Kombinuju se otvoreni prostori koji pružaju širinu, prostranstvo, sa malim, privatnim ambijentima koji omogućavaju intimnost i sigurnost. U prostornom smislu, pacijenti se navode na istraživanje i osvajanje pojedinih djelova i elemenata prostora, kao što bi činili i u prevazilaženju svojih oboljenja-male pobjede čine jednu veliku.
Postoje i terapeutski vrtovi u kojima se pacijenti angažuju na različitim aktivnostima u okviru vrta, kako bi se osim psihičkog stanja, poboljšale i njihove motoričke sposobnosti, a to su najčešće pacijenti koji se oporavljaju od moždanih udara, preloma, operacija itd. U ovakvim vrtovima dizajnerski su zahtevi veći, jer se kroz upotrebu nivelacije, materijala i različitih scenski postavljenih zelenih formacija pacijent angažuje da sam učestvuje u toj interakciji sa prirodom (na primjer da učestvuje u zalivanju, plijevljenju, sadnji i sl) ili da kroz šetnju savladava neke blaže prepreke koje su u funkciji oporavka. Ovakvi su vrtovi zahtjevniji, i najčešće su dio rehabilitacionih centara te zahtijevaju i prisustvo medicinskog osoblja koje bi trebalo biti obučeno da pacijenta vodi kroz jedno ovakvo iskustvo.
Zadatak je pejzažnog arhitekte da prepozna potrebe ljudi, odnosno pacijenata i da ih „pročita“, prevede, pretoči u pejzažni, likovni izraz, te da u tome pobudi kod ljudi one emocije i stanja koja su im potrebna u procesu iscjeljenja.
Zadatak je pejzažnog arhitekte da prepozna potrebe ljudi, odnosno pacijenata i da ih „pročita“, prevede, pretoči u pejzažni, likovni izraz, te da u tome pobudi kod ljudi one emocije i stanja koja su im potrebna u procesu iscjeljenja.
Ono što dominira u ovakvim vrtovima jeste njihova ležernost, u njima nije toliko bitan dizajn sam po sebi, bitan je osjećaj koji izazivaju u pacijentima, i pozitivno stanje koje im pomažu da dostignu.
Oni jesu uredni, ali nisu uređeni do visokog sjaja, koji ne odiše ničim osim formalnošću. Njihovo dejstvo i jeste u tome da u ljudima probude osjećaj pripadnosti i topline, i u tom smislu možemo ih posmatrati baš kao terapeutska sredstva, koja će prije svega djelovati na um, a zatim i na tijelo.
Ljudi koji su u toku boravka u bolnici duže vrijeme, ali i oni koji dolaze kratkoročno na pregled, a u međuvremenu borave u zoni slobodnog zelenila oko ustanova, svjedoče da su posle tog vremena manje pod stresom, energičniji su i zadovoljniji.
Postoje brojne naučne studije koje na vrlo mjerljiv način ukazuju na dobrobiti terapeutskih vrtova, i pokazuju da ljudi koji borave u prirodi sličnim ambijentima opisuju niže nivoe stresa, povećan imuni odgovor na stres i bolesti, u manjoj mjeri osjećaju hronične bolove, i ukazuju na blagodati na nivou mentalnog i fizičkog stanja. Takođe, istraživanja pokazuju da pacijenti koji se oporavljaju koristeći slobodne površine, bašte i vrtove oko ustanova u kojima se nalaze koriste manje medikamenata, i generalno se brže oporavljaju.
Vrtovi bolničkih kompleksa nisu samo za pacijente, mnogi od njih imaju posebne odjeljke za zaposlene, kako bi se prostorno i stukturalno približili potrebama medicinskog osoblja, kojima je potreban odušak od dugih radnih sati i stresa.
Ono što smo nekada imali u eri proteklih društvenih okolnosti krajem dvadesetog vijeka, kada je sa urbanističkog aspekta grad prilagođavan čovjeku a ne investitoru, i bolnički kompleksi imali su prostore, možda ne vrtove u pravom smislu te riječi, ali imali su zelene površine koje su bile u funkciji zdravlja pacijenata, ali i građana uopšte, s obzirom da su svojom veličinom često parirali gradskim parkovima. Savremene tendencije u urbanističkoj praksi često ne ostavljaju mjesta ni za bolnice, a ne vrtove. U tom smislu, važno je fokusirati se na načine finansiranja ovakvih površina, koje ni u svijetu nisu proizvod gradskih ulaganja, već najčešće privatnih, ali jeste obaveza grada, države, da obezbijedi prostore za ovakve namjene, a za dalje uređenje i održavanje moguće je naći modele koji će biti u funkciji svrhe zbog koje se i grade.
Ovi prostori na neki način postaju i mjesta okupljanja, te svjedoče o značajnom socijalnom, društvenom aspektu koji stvaraju. Vrtovi postaju mjesta susreta, dodira, međusobne interakcije ljudi, što je u današnje vrijeme u suštinskom deficitu, bez obzira na količinu vremena koje sa nekim provodimo- kvalitet tog vremena je ono što je značajnije.
