Urbana poljoprivreda kao budućnost održivog grada /
SUBOTE U GRADOVIMA NE SMIJU BITI DOSADNE. TAKO SMO PROŠLE SUBOTE, PLANIRAJUĆI DAN, I TRAŽEĆI NEKE DOBRE AKTIVNOSTI ZA KLINCE, PUTEM DRUŠTVENIH MREŽA, SAZNALI DA U NAŠEM GRADU POSTOJI URBANA BAŠTA, I DA JE OD 10H OTVORENA ZA SVE KOJI ŽELE DOĆI I DATI SVOJ DOPRINOS IDEJI. LOKACIJA: TOLOŠKA ŠUMA. ZVUČALO JE VEOMA INTERESANTNO, A PO FOTOGRAFIJAMA VIDIMO I DA JE KONCEPT STAR VEĆ PAR NEDJELJA. PAKUJEMO KLINCE, RADNU OPREMU, I KREĆEMO NA DOGOVORENO MJESTO. TU U SRED PARKA, NEPOSREDNO NASPRAM STAMBENIH BLOKOVA, VIDIMO SUPER RASPOLOŽENU DRUŽINU RAZLIČITIH STAROSNIH DOBI, PAR BICIKALA, JER DJE SU OVAKVE IDEJE, TU SU I BICIKLA, SUPER KUL DIZAJNIRANI PLASTENIK, PRIPREMLJENE DVIJE LEJE ZA SAĐENJE, I VEĆ PRILIČAN BROJ RANIJE USAĐENIH VOĆKICA. UPOZNAJEMO SE SA DIVNIM TIMOM, I ODMAH DOBIJAMO ZADUŽENJA, I UKLJUČUJEMO SE U PROCES. NEKO RAZNOSI ZEMLJU, PRAVI LEJE, NEKO SADI RUZMARIN I LAVANDU, NEKO PRIPREMA RASAD, NEKO ZALIVA, NEKO SADI GRAŠAK I CRNI LUK…U PAUZAMA, JEDEMO VOĆE I UPOZNAJEMO SE.
CIJELI KONCEPT POKREĆE DIVAN BRAČNI PAR, KOJI JE PRIJE NEKOLIKO GODINA, DOSELIO IZ AMERIKE U CRNU GORU, I NEDAVNO, U SARADNJI SA NVO SEKTOROM, MLADIM ENTUZIJASTIMA, LJUBITELJIMA GREEN POLITIKA, ALI I UZ PODRŠKU GLAVNOG GRADA, POKREĆU KONCEPT ZVANI URBANA BAŠTA.
Urbana poljoprivreda (engl. urban agriculture, urban gardeningÉ) može se razumjeti kao društveni pokret za održive zajednice, gdje ekološki uzgajivači, kreiraju društvenu mrežu utemeljenu na zajedničkom odnosu prema prirodi i holizmu zajednice. Hrana, iako smo nesvjesni toga, u velikoj mjeri oblikuje gradove, pri čemu su tržnice i trgovine, kuhinje, restorani oduvijek predstavljale pozadinu urbanog života, utičući na naše živote i na planetu. Tema ,,hranjenja gradova,, stara je koliko i sam grad. U teoriji urbanizma, pojavljuje se pojam ,,gladni grad,, (Hungry city), a odnosi se na kompleksan sistem prehrambene industrije u gradovima, a čega smo u svakodnevnici veoma nesvjesni, jer se uglavnom ne pitamo na koji način je hrana stigla do nas. Ovaj problem postaje ozbiljniji i cifre postaju dramatičnije, kada pomislimo na velike gradove, i na činjenicu da na primjer grad veličine Londona mora proizvesti dovoljno hrane za trideset miliona obroka, i da se nešto slično mora dogoditi svaki dan za svaki grad na zemlji.
Ideja o dopunskoj proizvodnji hrane izvan ruralnih poljoprivrednih predjela, nije nova, a svoj progres doživjela je u vrijeme rata i depresije kada su se pojavili problemi sa nestašicom hrane. Kao odgovor na siromaštvo i nestašicu hrane, pojavili su se Alotment vrtovi u Njemačkoj početkom 19. vijeka, dok je u SAD-u 1941. godine stvoren Victory Gardens Program, čime se smanjio pritisak od nestašice hrane za stanovništvo. Vrtovi pobjede nikli su tokom Prvog i Drugog svjetskog rata i bili su vrtovi voća, povrća i bilja u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji. Tako je na primjer proizvodnja krompira bila glavno obilježje nacionalne prehrambene politike i tehnika preživljavanja, zbog čega se često kaže da je krompir imao ukus rata. Građani Detroita dobili su nadimak Pingree’s Potato Patches po gradonačelniku, Hazenu S. Pingreeju, koji je došao na ideju da se slobodne parcele angažuju za proizvodnju krompira, pri čemu je i sam finansirao neke od njih. Taj su napor preuzeli građani kako bi smanjili pritisak na proizvodnju hrane tokom veoma teškog ratnog perioda. Tako je tokom Prvog svjetskog rata, predsjednik Woodrow Wilson pozvao sve američke građane da iskoriste bilo koji raspoloživi otvoreni uzgoj hrane, vidjevši to kao priliku da se stanovništvo izbori sa glađu. Do 1919. na više od 5 miliona parcela uzgajala se hrana i ubrano je preko 500 miliona funti proizvoda.
Aktuelna geopolitička situacija, Covid pandemija, i ukrajinski rat, uticali su rapidno na kretanje hrane, čime se lanac ishrane u Evropi i svijetu veoma destabilizovao. U tom smislu, Crna Gora, kao veoma mala karika u lancu, koja zavisi od spoljnih uvoznika i proizvođača, direktno je pogođena, što se odrazilo na nestašicu određenih namirnica ali i na sveukupno poskupljenje na tržištu. Na taj način, stiže opomena, da je neophodno, da končano počnemo da hranimo sami sebe, jer imamo neosporne prirodne i klimatske argumente za to. Nažalost, prehrambene politike u našoj zemlji se do sada nisu pokazale efikasnim, te u tom smislu, gradovi mogu dati veoma važan doprinos u kreiranju urbanih prehrambenih politikaÉOvaj koncept može biti i jedna od zvaničnih socijalnih strategija, koja na taj način, angažuje sve aktere u proces, čiji benefiti mogu biti višestruki. Urbana poljoprivreda, osim višestrukih benefita, utiče na smanjenje zagađenosti vazduha, na angažovanje slobodnog zelenog fonda, smanjenje nivoa buke, kao i na smanjenje temperature vazduhaÉ
Ove mreže mogu dobiti formalnu institucionalnu podršku, postajući integrisane u lokalno urbanističko planiranje kao pokret koji teži održivom urbanom razvoju. Sa druge strane, ovakav koncept osim udruživanja zajednice oko zajedničke ideje, za cilj ima prehranu i stvaranje prihoda za ugrožene ciljne grupe, čime se kreira humani i empatični koncept zajednice.
Proizvodnja izvan ruralnih predjela
Ideja o dopunskoj proizvodnji hrane izvan ruralnih poljoprivrednih predjela, nije nova, a svoj progres doživjela je u vrijeme rata i depresije kada su se pojavili problemi sa nestašicom hrane. Kao odgovor na siromaštvo i nestašicu hrane, pojavili su se Alotment vrtovi u Njemačkoj početkom 19. vijeka, dok je u SAD-u 1941. godine stvoren Victory Gardens Program, čime se smanjio pritisak od nestašice hrane za stanovništvo.
Manje je poznato da je veliki arhitekta Le Corbusier pokušao donijeti racionalne pristupe tipičnoj francuskoj farmi. Iako je osnovni koncept njegovog grada bio u zalaganju za “povećanu gustoću”, ipak, 1930-ih i 1940-ih poljoprivredna reforma takođe postaje njegov interes. Neki od njegovih ranih urbanih koncepata nudili su individualne vrtne parcele, sa profesionalnim vrtlarom odgovornim za oranje na 100 parcela. Za razliku od romantičnih vizija poljoprivrede, Le Corbusier se nije zavaravao, nazivajući cijelu stvar ,,smiješnom i previše posla”. Smatrao je da bi posljednja stvar koju bi radnik želio učiniti kada se vrati kući sa posla, bavljenje teškim vrtlarskim poslovima kako bi proizveo nekoliko rajčica. Govorio je “uzgoj hrane je posao, a ne zadovoljstvo.” U nastojanju da svoj racionalni pristup prenese na selo, počeo je sarađivati sa lokalnim francuskim farmerom koji je takođe želio poljoprivredu učiniti modernom. Prevodeći svoj koncept Radiant City na selo, Corbusier je došao do manje poznatog i u konačnici neprovjerenog modela Radiant Farm, koji je nudio različite zone sa malim pašnjacima, šumama, poljima i detaljnim planovima zajednice. Činilo se da je McLeod rekao da je Le Corbusierov “uzaludni utopizam” samo još jedna varijanta ideoloških oblika poljoprivrede koja nikada nije stvarno uzela maha. Le Corbusie-ovi neostvareni ruralni planovi razvijeni su u saradnji sa francuskim regionalnim sindikalnim grupama 1930-ih, predstavljeni na CIAM 5 u Parizu 1937. Ono što je takođe značajno da Corbusier svoj projektantski koncept bazira na ideji da objekat koji od partera oduzme površinu za svoju izgradnju, oduzetu površinu treba da nadoknadi na krovnoj ravni. Na taj način, svaki ravni krov koji Corbusier projektuje, nudi dodatne sadržaje koji omogućavaju ujedinjavanja zajednice.
Pimp my roof
Ideja o angažmanu ravnih krovova u Podgorici, dio je istraživanja u okviru studentske radionice Pimp my roof, koja je realizovana i na crnogorskom salonu arhitekture nagrađena 2015. godine, a čiji rezultati ukazuju na veliki potencijal ravnih krovova, kao zajedničkih prostora, koji mogu biti upotrijebljeni kao platforma za socijalnu interakciju i kreiranje krovnih urbanih bašta. Studenti su mapirali one ravne krovove u Podgorici koji imaju potencijal, kako na objektima kolektivnog stanovanja, mahom 60ih i 70ih godina, kao i na javnim objektima, koji se mogu aktivirati kao novi javni prostori grada.
Ideja o angažmanu ravnih krovova u Podgorici, dio je istraživanja u okviru studentske radionice Pimp my roof, koja je realizovana i na crnogorskom salonu arhitekture nagrađena 2015. godine, a čiji rezultati ukazuju na veliki potencijal ravnih krovova, kao zajedničkih prostora, koji mogu biti upotrijebljeni kao platforma za socijalnu interakciju i kreiranje krovnih urbanih bašta. Studenti su mapirali one ravne krovove u Podgorici koji imaju potencijal, kako na objektima kolektivnog stanovanja, mahom 60ih i 70ih godina, kao i na javnim objektima, koji se mogu aktivirati kao novi javni prostori grada.
Argument da ovakve ideje funkcionišu u praksi, su i brojni svjetski primjeri, gdje se na krovovima zgrada kreiraju velike urbane bašte, a među njima posebnu pažnju privlači projekat urbanog pčelarstva, u glavnom gradu Francuske. Gradske vlasti procjenjuju da se na krovovima nalazi više od 1000 košnica, u odnosu na 700 u 2016. godini. Med sa pariških krovova postaje brend proizvod, a košnice se nalaze gotovo na svim najznačajnijim objektima francuske prijestonice, uključujući MusŽe d’Orsay, Hotel National des Invalides i Monnaie de Paris. Visoko na krovovima Pariza, pčele se bave svojim košnicama podjednako kao da su na poljima, razlika je u tome što su ovdje njihove kolonije bolje zaštićene od pesticida, grabežljivaca i parazita koji prijete populaciji u ruralnoj Francuskoj.
Procjenjuje se da će do 2050. dvije trećine svjetskog stanovništva živjeti u gradovima, čime se alarmantno povećava potreba za cirkulacijom i koncentracijom prehrane u gradovima. Time se otvaraju i realne potrebe za samoodrživim prehrambenim sistemima, koji se mogu pokrenuti kroz koncept zajedničkih bašta. Iako ideja zajedničkih bašta najprije nastaje spontano kao potreba, vremenom, ideja o urbanim zajedničkim baštama dobija i zvaničnu podršku pametnih vlada. Urbane politike koje u osnovi imaju urbanu poljoprivredu, moraju biti strateški programirane uz snažnu podršku donosioca odluka, koje bi u ovom konceptu trebale vidjeti snažan potencijal u osnaživanju zajednice, pri čemu se kreira mnogo srećniji ambijent za život svih njegovih aktera. Osim toga, ovakav koncept, omogućava veći nivo urbane kulture, ali predstavlja i siguran put ka održivom gradu, u kome participacija građana predstavlja sastavni dio. U tom smislu, postavlja se pitanje kako se hrana može upotrijebiti za ponovno promišljanje gradova u budućnosti kako bismo ih bolje dizajnirali, te bolje živjeli u njima.
Urbana kultura
Ovakav koncept, omogućava veći nivo urbane kulture, ali predstavlja i siguran put ka održivom gradu, u kome participacija građana predstavlja sastavni dio. U tom smislu, postavlja se pitanje kako se hrana može upotrijebiti za ponovno promišljanje gradova u budućnosti – kako bismo ih bolje dizajnirali, te bolje živjeli u njima.
Na kraju, ovakve ideje traže društvo koje će ih kao takve prihvatiti i apsorbovati, te je upravo na nama, koliko želimo grad u kome su urbane bašte dio kolektivne urbane kulture. Sa tim u vezi, vidimo se u subotu u 10h, u urbanoj bašti.
