NAJVEĆA NAGRADA KOJU ARHITEKTA MOŽE DA OSVOJI U ŽIVOTU JE PRITZGER-OVA NAGRADA. ČITAM TEKST O OVOGODIŠNJEM DOBITNIKU TE NAGRADE, PRVOM ČOVJEKU CRNE PUTI KOJI JU JE OSVOJIO I OSJEĆAM NEIZMJERNO POŠTOVANJE, A UJEDNO I STID. STID ZBOG GLOBALNE PANDEMIJE BAHATOG PONAŠANJA , PRVENSTVENO MISLEĆI NA NAŠ ODNOS PREMA OKRUŽENJU. NEOSPORNA JE ČINJENICA DA JEDAN DIO PLANETE UŽIVA U PRIVILEGIJI KUPANJA U RIJEKAMA ČISTE I PITKE VODE DOK JE, ONAJ DRUGI, MANJE TALIČNI DIO POPULACIJE USKRAĆEN ZA MOGUĆNOST NEOGRANIČENE UPOTREBE OVOG IZVORA ŽIVOTA, PA ČAK I ZA PIĆE . UPRAVO IZ TAKVIH USLOVA, U KOJIMA DJETINJSTVO PROLAZI U BORBI ZA HRANU I PIĆE IZRASTA JEDAN TAKO SUROVO PROMIŠLJEN ARHITEKTA, KOJI SE BAVI OBIČNIM I SVAKODNEVNIM STVARIMA, UPOTREBLJAVAJUĆI DOSTUPNE I JEDNOSTAVNE ELEMENTE, STVARAJUĆI NA TAJ NAČIN ARHITEKTURU PO MJERI ČOVJEKA.

Fotografija: www.caffemontenegro.me

U Burkini Faso, drvo je mjesto gdje se ljudi okupljaju, u čijoj se sjenci grana odvijaju  svakodnevne aktivnosti njenih stanovnika. Razmišljam kako zapravo ta njihova mogućnost  ustvari predstavlja luksuz vremena u kom živimo, nemjerljivo veći od boravka u hotelu sa pet zvjezdica. Velelepna zdanja su svuda oko nas. Možda ne bi bila loša ideja da se prijemi važnih diplomatskih zvaničnika, kad god je to moguće, organizuju i realizuju u prirodnom okruženju, pa da se na licu mjesta upoznaju sa ljepotama ekološke Crne Gore, umjesto da o tome čitaju u tapaciranoj prostoriji “3sa4” i osjete  svim čulima, samim tim odnesu sa sobom realne slike svega što je trebalo saznati tom prilikom. Djeluje kao da je zeleni salon bila ideja nekog ko zaista ne razumije koncept ekološke države i privilegije življenja u istoj. Kultura odnosa prema prirodi i prostoru, u opštem smislu te riječi nam nije na zavidnom nivou.

Na naše opšte zadovoljstvo, po nečem dobrom smo se našli na vrhu ljestvice prethodnog mjeseca. Jedan, ali vrijedan dan bili smo prvi u Evropi po proizvodnji energije iz vjetra. To je podatak o kom danima treba da bruji cijela država, to su teme o kojima treba da razgovaramo sa djecom, manje o istoriji, a više o budućnosti. Jednu lijepu ekološku priču u ovom broju nam je predstavila Ema koja je sa svojom ćerkicom jednu subotu provela u Urbanoj bašti u Podgorici. Ovaj koncept pokrenuo je bračni par, koji je prije nekoliko godina doselio iz Amerike u Crnu Goru, i nedavno, u saradnji sa NVO sektorom, mladim entuzijastima, ljubiteljima green politika, kao i uz podršku Glavnog grada, pokrenuo koncept urbane bašte.

Izvor fotografije: Skupština Crne Gore

U posljednje vrijeme se prefiks EKO često koristi u mnogim drugim oblastima, a šta zapravo znači pojam Eko hotel, približila nam je Velenka svojim tekstom. Eko hotel može biti bilo u srcu grada ili u srcu šume. Ono što ga čini ekološkim nije lokacija, već odnos prema okruženju. Oni predstavljaju dobar primjer kontrolisane upotrebe obnovljivih izvora energije, a uz to su obogaćeni kulturno-rekreativnim sadržajima što ih povezuje sa lokalnom zajednicom. 

Svi vrlo dobro znamo šta se dešava u našim gradovima usled intenzivnijih padavina. Amela Greksa, pejzažni arhitekta nam je predstavila način na koji se to odavno rješava  u svijetu, a pionirski i kod nas. Kišni vrtovi predstavljaju klimatski adaptirana, ekološka rješenja za održivo upravljanje atmosferskim vodama. Održivo upravljanje atmosferskom vodom ne podrazumijeva sakupljanje i kanalisanje kišnog oticaja-atmosferske vode u javni sistem kanalizacije, već podrazumijeva smanjenje oticaja infiltracijom, i/ili tretiranje atmosferske vode filtracijom. Ovakav sistem ima višestruke koristi. Stoga ne budite lijeni da saznate nešto novo o tome.

U Burkini Faso, drvo je mjesto gdje se ljudi okupljaju, u čijoj se sjenci grana odvijaju  svakodnevne aktivnosti njenih stanovnika. Razmišljam kako zapravo ta njihova mogućnost  ustvari predstavlja luksuz vremena u kom živimo, nemjerljivo veći od boravka u hotelu sa pet zvjezdica. Velelepna zdanja su svuda oko nas. Možda ne bi bila loša ideja da se prijemi važnih diplomatskih zvaničnika, kad god je to moguće, organizuju i realizuju u prirodnom okruženju, pa da se na licu mjesta upoznaju sa ljepotama ekološke Crne Gore, umjesto da o tome čitaju u tapaciranoj prostoriji “3sa4” i osjete  svim čulima, samim tim odnesu sa sobom realne slike svega što je trebalo saznati tom prilikom. Djeluje kao da je zeleni salon bila ideja nekog ko zaista ne razumije koncept ekološke države i privilegije življenja u istoj. Kultura odnosa prema prirodi i prostoru, u opštem smislu te riječi nam nije na zavidnom nivou.

O potrebi za reformama u školskom sistemu priča se već godinama. Potrebe djece, nastavnika, i kompletnog obrazovnog sistema nijesu iste sada i 20 godina unazad, dok su sličnosti sa  onima  prije 50 i više godina još manje, a svjedoci smo da je upravo u tom periodu sagrađeno najviše obrazovnih institucija u našoj državi. To je jedan od primarnih razloga zbog koga su arhitekte Radovan Radoman i Eldin Kabaklija, iz arhitektonskog studija Schluder Arhitekten iz Beča, u organizaciji austrijske ambasade u Podgorici, pokrenuli pripremu stručne konferencije pod nazivom “Školska infrastruktura i arhitektonski konkursi u Austriji”. Kako kaže Radovan: “Škola više nije isključivo mjesto za realizaciju nastave, već postaje mjesto boravka u kome se djeca osjećaju kao kod kuće, zatim kulturni i sportski centar, mjesto za igru, mirna oaza i mnogo toga drugog.” Ogromni je disbalans između potreba korisnika školskih objekata i njihovih mogućnosti. Ova konferencija potencijalno može biti lijepa uvertira za rad na popravljanju kvaliteta boravka djece u obrazovnim ustanovama.

U ovom broju razgovarala sam sa mladim timom arhitekata Dušanom Đurovićem i Ivanom Jovićevićem iz arhitektonskog Biroa 81000. Posebno me raduje što iako mladi , osvajaju veliki broj konkursa kako kod nas, tako i u regionu. Razgovarali smo o tome kako je nastao biro, šta je ono čemu oni teže. Kroz razgovor smo saznali koja je tajna njihovog  uspjeha na konkursima. Vjera u ono što radiš, konstantna edukacija, samokritika, posvećenost i ogroman, ogroman rad su njihove “skrivene” formule i primjenjive su na mnoge segmente života.

Dolaskom proljeća, jedan od rituala o kome maštam je kafa na terasi. Zato sam za vas i ovog proljeća pripremila par ideja kako da od terase ili balkona stvorite što udobniji kutak. Mnoštvo raznovrsnih biljaka za mene su neizostavan dio dekora , a posebnu pažnju imaju začinske biljke koje, pored činjenice da su korisne, imaju opojan i veoma prijatan miris. Uprljajte ruke sa mnom ovog proljeća i bićete mi zahvalni. Bosiljak i majčina dušica su moji favoriti upravo zbog mirisa koji nesebično šire, a ni njihova estetska uloga nije zanemarljiva, naprotiv.

Završiću sa ovim citatom Žane Poliakov na koji se često vraćam: “Zašto bih bila okružena ljudima koji mi govore da nešto ne može? To mogu i ja sama. Hoću ljude koji znaju kako nešto može, takvi su mi potrebni, svi oni koji mogu i nešto što ja sama ne mogu.”