Mogao je biti ovo insert iz putopisa o bezbroj savršenih prostora od krajnjeg juga, Ade Bojane, preko fascinatnog Kapetanovog jezera, pa sve do Rta Veslo, mahom onih đe nema ljudi i đe je priroda maestralno odradila posao, i zbog čega vjerujem da je ovo najljepša zemlja na svijetu. Međutim, lepršavo ljetnje raspoloženje, okolnosti su pretvorile u tekst, još jedan u nizu onih koje ja svrstavam u folder posthumne patetike kojoj smo kao nacija veoma skloni. Nisam ni ovog puta mogla ostati imuna, na ono što me je vizuelno uznemiravalo dok sam čekala satima u kolonama ,,uspješne’’ nam turističke sezone. Pitam se koliko smo kao društvo srozali standarde ukusa da smo proizveli Štoj, a kao struka ostali nemoćni da dopustimo da se stari grad Ulcinj deformiše do neprepoznavanja? Koliko smo pobrkali kriterijume, kad za luksuz nudimo najveći tranzicioni šund, Budvu zovemo metropolom, a novi hibridni arhitektonski jezik novonastalih jaht destinacija, univerzalnih karakteristika, tumačimo kao savremenu interpretaciju tradicionalnih vrijednosti? Koliko ne volimo svoju zemlju da smo za najljepšu razglednicu Boke sa Gospom od Škrpjela, dobili sliku na kojoj u kadru imamo Kostanjicu, sliku i priliku devastacije prostora zbog čega umalo da nestanemo zauvijek sa UNESCove liste područja od posebnog značaja.
Argument za ovaj tekst je i fotografija koja se nedavno pojavila na internetu, kako prodajemo austrougarsku tvrđavu Arzu, kao bilo koji plac na regionalnom putu, sa brojem telefona ispisanim na neuglednoj ponjavi razapetoj na zidu jedne od ljepših i značajnih fortifikacija na crnogorskom primorju. Obišli smo preko noći internete, jer majstori smo da se brzinom svjetlosti blamažno proslavimo. Poslali smo sliku zemlje koja u jeku burne turističke sezone prodaje tvrđave na prvoj liniji do mora. Uzburkao se tviter, oglasili se donosioci odluka, kako ne mogu da stupe u kontakt sa vlasnicima. Oglasili se i vlasnici tvrđave, privatni dabome, da kažu kako su im zlonamjerno podmetnuli cijelu akciju. Oglasili su se sjutri dan, mnogi ljubitelji tvrđava i naslijeđa, uznemireni, kao da do tada nismo znali da je ona već od 2005. godine u privatnom vlasništvu, i da vlasnik sa njom može da čini što mu je god volja. Upisala sam se i ja u nekrofiličarski gest naše nacije, koja je sklona da vrednuje, zavoli i patetiše tek onda kada toga više nema, pa sam već sjutra dan pošla da obiđem Arzu, jer uznemirila me je pomisao da već idućeg avgusta možda neću moći preko rampe.
Podsjetiću nas na još mnoge neuspjele bitke koje smo vodili, oplakujući ih ,,jutro posle’’. Tu su hotel Crna Gora, Kino kultura, hotel Podgorica, hotel Ljubović, ostrvo Mamula, i mnoge druge za koje smo ujutru saznavali da su izdate, prodate, minirane, pregažene bagerom, ili nadograđene. Za neke smo pokušali i na vrijeme, neke smo htjeli spasiti u poslednjem trenutku, ali kao ni tvrđavu Arza, odgovorne institucije nisu željele registrovati kao kulturno dobro, niti su je prepoznale kao dio kulturno istorijskog, arhitekltonskog pa i svakog drugog naslijeđa, te je danas, možete naći u privatnom vlasništvu, zavedenu kao stambeni objekat od 430 kvadrata.
Photo by Andrea Bosio
Photo by Andrea Bosio
Podsjetiću nas na još mnoge neuspjele bitke koje smo vodili, oplakujući ih ,,jutro posle’’. Tu su hotel Crna Gora, Kino kultura, hotel Podgorica, hotel Ljubović, ostrvo Mamula, i mnoge druge za koje smo ujutru saznavali da su izdate, prodate, minirane, pregažene bagerom, ili nadograđene. Za neke smo pokušali i na vrijeme, neke smo htjeli spasiti u poslednjem trenutku, ali kao ni tvrđavu Arza, odgovorne institucije nisu željele registrovati kao kulturno dobro, niti su je prepoznale kao dio kulturno istorijskog, arhitektonskog pa i svakog drugog naslijeđa, te je danas, možete naći u privatnom vlasništvu, zavedenu kao stambeni objekat od 430 kvadrata. Tako će Arza, možda već iduće sezone, doživjeti scenario nekadašnjeg logora Campo di Mamula koja je danas nedostupna javnosti, jer je privatnici betoniraju bezdušno, gradeći luksuzni hotel. Vi koji niste uspjeli obići Mamulu, nećete je ni vidjeti narednih 49 godina, na koliko smo je ,,izdali u zakup’’, osim kod regionalne folk mega zvijezde kojoj smo je ustupili za snimanje spota. Postavlja se pitanje, da li ove metode upravljanja naslijeđem predstavljaju ispravan redosljed koraka koji garantuje održivi razvoj, a ,,koji je usmjeren ka unaprjeđenju i promovisanju kulturne baštine kao sredstva za razvoj, a u isto vrijeme i na valorizaciju kulture i kulturne baštine u odnosu na Agendu za održivi razvoj’’. Ministarstvo kulture i UNESCO, napravili su sporazum o saradnji na realizaciji projekta ãJačanje upravljanja, promocije i održivog korišćenja kulturne baštine za razvoj u Crnoj Gori“ , u okviru kojeg je planirana izrada tri dokumenta, među kojima i Strategija razvoja kulturne baštine za period 2020-2025. kao i Nacionalna strategija zaštite i održivog korišćenja kulturne baštine. Važno je napomenuti, da se u okviru tog ali i drugih projekata, vidi različit pristup valorizaciji potencijala kulturne baštine, te su u tom smislu, pokrenuti i realizovani međunarodni arhitektonski konkurs za tvrđavu Španjola, zatim, iz evropskih IPA fondova rekonstruisan je stari kotorski zatvor koji ima zvaničan status zaštićenog spomenika kulture, urađeni su projekti za nikšićke bedeme - ,,Bedem 360’’, za tvrđavu Besac, kao i za nekadašnji zatvor - tamnicu Jusovača, ali i realizovan kreativni hub u ,,Palati 85’’ u Starom Baru.
Ipak, motiv ovog teksta nije trebalo biti moje neslaganje sa politikama upravljanja nasljeđem, već upravo apel na razumijevanje kontinuiteta u tretmanu nasljeđa, koji nužno uključuje i promjenu kao njen sastavni dio. Tako izgrađen koncept dovodi do ideje promjenljive tradicije koju nazivamo živuća tradicija (living heritage ) pri čemu promjenljivost ukazuje na to da je ‘’tkivo’’ živo. Pristup se fokusira na izvornu povezanost zajednice sa kulturnim dobrom u kontinuitetu, uzimajući materijalno i nematerijalno naslijeđe kao jedinstvo, unutar okvira kontinuiteta, pri čemu svaka nova generacija ima zadatak da preispita i obnovi naslijeđene vrijednosti iz prošlosti, i reinterpretira ih odražavajući pojam kulturne raznolikosti.
Photo by boysplaynice
Photo by boysplaynice
Ideja ovog koncepta je u pozicioniranju zaštite graditeljskog nasljeđa kao krucijalnog aspekta očuvanja identiteta, koristeći holistički pristup upravljanja istorijskim urbanim krajolicima, integrišući postojeće izgrađeno okruženje, nematerijalnu baštinu, kulturnu raznolikost, socio - ekonomske i prirodne faktore, zajedno sa vrijednostima lokalne zajednice, bazirane na preporukama Historic Urban Landscape aproach, a sve u cilju kreiranja ,,živuće tradicije’’ koja je prilagođena savremenim potrebama društva i grada; Paradoks je da arhitektura u Crnoj Gori koja predstavlja kulturnu baštinu i temelj je gradskih identiteta, funkcioniše u dva potpuno suprotna scenarija. Jedan se odnosi na prekomjernu zaštitu kulturnog dobra što za rezultat ima potpunu petrifikaciju naslijeđa, a čime je u najvećoj mjeri onemogućeno korišćenje tih prostora od strane korisnika, jer su isti prepušteni samopropadanju a nerijetko fizički potpuno nedostupni. Sa druge strane, procesima privatizacije i lošim politikama upravljanja, kulturna dobra prelaze u zakup ili vlasništvo investitora, čime su im omogućene sve zakonske slobode da vrše prenamjenu objekata u nove profitabilnije funkcije. U oba scenarija arhitektura nasljeđa ne komunicira sa korisnikom, bilo da je potpuno prepuštena samopropadanju i tako nebezbjedna za posjetioce, bilo da je izvšena njena prenamjena, čime novonastala funkcija nerijetko uskraćuje pristup svim posjetiocima, kolektivnom kulturnom dobru.
Tako će Arza, možda već iduće sezone, doživjeti scenario nekadašnjeg logora Campo di Mamula koja je danas nedostupna javnosti, jer je privatnici betoniraju bezdušno, gradeći luksuzni hotel. Vi koji niste uspjeli obići Mamulu, nećete je ni vidjeti narednih 49 godina, na koliko smo je ,,izdali u zakup’’, osim kod regionalne folk mega zvijezde kojoj smo je ustupili za snimanje spota.
Photo by boysplaynice
Kako bismo bolje razumjeli pojam živuće tradicije, osvrnuću se na nekoliko primjera koji su reprezenti politika na koji način se ispravno može upravljati naslijeđem. Naime, osnovni cilj je naslijeđe održavati živim, i odnositi se prema njemu ne kao prostornom malignitetu čija funkcija je istekla daleko u prošlosti, i kao takve ih treba nužno zamrznuti, ukloniti, ili u našem slučaju prodati, već kao živi organizam koji ustupa prostor za nove intervencije koje nastoje biti što manje nametljive kako bi formalne, konstruktivne i prostorne karakteristike mogle prevladati i po potrebi omogućiti potpuni oporavak izvornog izraza. Ipak, neki teoretičari vjeruju da konzervatorske prakse u Evropskim gradovima nisu stvorile gradove sa naglašenim i autentičnim identitetom, već su na taj način kreirani standardizovani gradski prostori (Ashworth 1998, Tunbridge 1998). Govoreći o opasnosti homogenizacije grada, Ashworth problematizuje paradoksalno pitanje očuvanja gradova i njihove kulturne baštine, koja dovodi do već viđenih i očekivanih rezultata.
U nastavku je prikazano nekoliko odabranih arhitektonskih realizacija, nastalih u ruševinama utvrđenja, sa osvrtom na upisivanje novog sloja, oblika i značenja u istorijski vrednovan prostor, kao značajan segment lokalne kulturne baštine. Rezultat svih tih intervencija je prije svega potreba za uvođenjem novih funkcija, koje ujedno poštuju autentičnost mjesta, gradeći odnose sa savremenom arhitekturom i novim vremenom. Analize ukazuju da sve novoizgrađene strukture, bivaju pažljivo locirane unutar postojećih ruševina, čime se pomaže u održavanju hijerarhije između postojećih i novih prostornih oblika. Izvedene su korišćenjem savremenog arhitektonskog jezika, sa visokokvalitetnom izvedbom detalja, kontakta staro-novo, pažljivo odabranom materijalizacijom, ali i apstrakcijom novih oblika sa kreativnom reinterpretacijom postojećih arhitektonskih elemenata. Nerijetko se koristi metoda kontrasta, kako u obliku tako i u materijalizaciji, čime se istorijsko naslijeđe ponovo otkriva, dodatno ističe ali i obogaćuje novim funkcijama.
Na kraju, ostaje nam da ispratimo, na koji način će strategije upravljanjem kulturnom baštinom biti sprovedene u djelo, i da li će Arza zaista imati sudbinu Mamule. Do tada, pođite na kupanje, Arza ima sjajne plaže.
Posebno važnom se ističe smjer intervencija kada je u pitanju nova funkcija, te je u tom smislu bitno istaći da većina primjera ukazuje da nove funkcije imaju za cilj ustupanje prostora posjetiocima, nudeći novu vrijednost prostoru. Tako su funkcije uglavnom usmjerene ka javnim i široko dostupnim sadržajima, otvaranju muzejskih prostora, vidikovaca, valorizaciji arheoloških nalazišta, pa čak imamo i primjer strukovne škole kao što je castel u FŸrstenburgu, ali i pratećih komercijalnih sadržaja kao što su restorani ili kafei. U svim slučajevima ističe se mukotrpna potreba za ostvarivanjem balansa i ravnoteže između obnove istorijskih spomenika i prilagođavanja novim funkcijama, i priznaćemo da intervencije nisu uvijek u potpunosti uspjele.
1 https://www.gov.me/dokumenta/f428cf00-796a-4dd2-a907-5a683673a356
2 Upotreba poma living heritage - ãŽivuća baština‟‟ postaje sve popularnija unutar diskursa nasljeđa, koji se temelji na kontinuitetu i promjenama kao dominantnom konceptu odnosa prema baštini. U posljednje vrijeme, posebno nakon konvencije iz 2005, ova tema koristi se za prepoznavanje baštine koju karakteriše koncept ãkontinuiteta“; ali i kontinuitet veza u zajednici. Dok je ICCROM provodio program Living Heritage Sites programme, UNESCO je usvojio Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (ICH) iz 2003.godine, a oba podstiču koncept živuće Ð promjenljive tradicije. (Gamini Wijesuriya, ICCROM).
