I dok poslednjih dana svi pričamo o vakcinaciji, i argumentima za i protiv, maštajući o Covid pasošu, i nesmetanom kretanju do nekih neistraženih destinacija, koristim svaku priliku da istražim nova mjesta u okviru dozvoljenih granica kretanja lijepe naše. Nakon godinu dana suživota sa Covid zabranama, počela sam da živim sa njima, pokušavajući da razne fizičke i mentalne distance, lockdown-e, pretvorim u neku drugu priliku, koliko god to nekada bilo teško. Možda će zazvučati sebično, ali prošlo ljeto pamtiću kao najudobnije, jer biti sam na plaži je iskustvo koje nemamo priliku doživjeti prečesto. Sada kada nam iz nedjelje u nedjelju postavljaju granice kretanja, spoznaš da u tim granicama ima sjajnih stvari koje ranije nisam registrovala. Tako smo ove godine učili da stanemo na skije na Kučkim koritima, a ne na Durmitoru, Bjelasici ili Kopaoniku, tako smo pola prošlog ljeta proveli kupajući se na spektakularnoj rijeci Cijevnoj, istražujući je duboko do graničnih prelaza i karaula. Otkrivali smo nove biciklističke ture, nova super mjesta za piknike, vidikovce, utvrđenja, lokalne proizvođače hrane, porodične vinograde... U kolima nam je uvijek spremna prostirka, plin za kafu, dvogled, foto aparat i kupaći kostim...ostalo je sve na dohvat ruke. Od kad sam počela tako da razmišljam, o novopropisanim mjerama ne bih znala ništa, da ih slučajno ne čujem na radiju u taksiju. Jer nemate pojma kako dobar dan može biti u Karveru ispod mosta na Ribnici, samo treba da uzmete termos i siđete do rijeke.
Povod ovog teksta nije vodič za novu upotrebu vašeg vikenda, niti blog o dobro iskorištenom danu, ovo je reakcija na svakodnevne smračene razgovore o tome kako bismo neđe otputovali, a često smo lijeni sići do najbliže rijeke. Radeći na svom doktoratu anketni upitnik, bila sam iznenađena rezultatima koji ukazuju na nevjerovatno slabo kretanje stanovnika unutar Crne Gore, ali i potpuno nepoznavanje gradova, što suprotno tome često dovodi do veoma izvitoperenih stavova, predrasuda pa i do šovinističkih predstava koje potiču upravo iz neznanja. Zapanjujući su procenti ispitanika koji nikada nisu vidjeli Šavnik, Plav, Pljevlja, Rožaje...suprotno predrasudama koje su veoma čvrsto i neosnovano izgradili o tim mjestima i njihovim stanovnicima. Poražavajuće je to da stranci često mnogo bolje poznaju nadrealne krajolike i okolinu ovih gradova, nego mi sami. U nepoznavanju sopstvenog prostora, nemoguće je ostvariti istinsku povezanost i pripadnost, jer ona nužno počinje od njegove spoznaje. Otud i devijacije da više volimo drugu, tuđu zemlju nego svoju.
O tome koliko je selo ugodno za boravak, govori i njegovo ime, za koje se smatra da je nastalo u XIII vijeku, đe je knezu Vladimiru veoma ,,godilo’’ da boravi, zbog čega je izgradio ljetnjikovac čiji ostaci i dan danas postoje. Godinje je malo selo udaljeno svega 4km od Virpazara, i nalazi se na osunčanoj padini koja pruža fantastičnu vizuru na Skadarsko jezero, tako da ako ste u kondiciji, možete prošetati čak od Virpazara ili poći biciklom.
Teoretičar i geograf Edward Relph svoja istraživanja usmjerio je prema kompleksnosti i važnosti mjesta u svakodnevnom ljudskom životu, ističući očuvanje intimne povezanost između prostora i mjesta (Relph, 1996). Relph ukazuje na to da ukoliko je osoba duboko povezana sa mjestom, to automatski jača njegov identitet, direktno je povezana i sa njegovim iskustvom (insidness), dok suprotno osoba može biti potpuno otuđena od mjesta (outsidness) (Relph, 1996.) Pripadnost prostoru je direktno povezana sa potrebom i interesovanjem da se prostor mijenja i čuva, te samim tim participativnosti i inkluzivnosti korsinika prostora u procesu stvaranja mjesta potiče od nje. Nažalost, naše društvo pokazuje veliku društvenu anemiju i letargiju po pitanju interesovanja za prostor, što je upravo rezultat između ostalog, njihovog slabog poznavanja prostora, i njihove loše povezanosti sa mjestom. Zbog tog i svih drugih razloga, moja četvorogodišnja ćerka je naš stalni obavezni saputnik na svim lokalnim i drugim putešestvijima, i znam da dugoročno time radimo pravu stvar.
Vremenska prognoza koja najavljuje kišni maraton cijelu nedjelju, učinili su da tih par sati iako veoma oštrog martovskog sunca, iskoristimo da napravimo jedan ne tako veliki, ali meni posebno drag krug do Skadarskog jezera. Kupili smo trešnju i pošli da je usadimo ispred vikendice na Paštrovačkoj gori, sve vrijeme praveći pauze da dvogledom gledamo Crmnicu iz različitih tačaka. Nakon toga, po ko zna koji put odlučili smo da se spustimo i prošetamo do Godinja, jednog od meni najdražih crmničkih sela. Epilog dobrog dana završio je na društvenim mrežama, gdje me je iznenadilo jako puno pitanja o tome kako da se dođe do sela, đe se nalazi, itd... Tako je nastala ideja o tekstu i čarobnom selu, koje nažalost pri svakom novom dolasku, biva sve više prepušteno samopropadanju.
Moja ljubav prema Skadarskom jezeru započinje jednom fenomenalnom arhitektonskom radionicom na drugoj godini studija, gdje smo sa studentima beogradskog Arhitektonskog fakulteta boravili u tadašnjem hotelu Vir u Virpazaru, i odakle smo nedjelju dana i istraživali jezero. Tada sam upoznala fantastična mjesta kao što su Murići, Godinje, Karuč, Žabljak Crnojevića, Dodoši, Vranjina, ostrvo Starčeva Gorica, Grmožur...Kasnije sam tu ljubav prenijela na ukućane, pa smo pravili razne ture kako vodom tako i kopnom, dolazeći do Šaskog jezera, uz neponovljive kadrove na jezero, prolazeći kroz prešarmantna sela đe usput možete kupiti smokve, domaće vino i med, napraviti nezaboravne pauze sa pogledom, ili ohladiti se u čuvenoj kestenovoj šumi, koja je posebno bajkovita u jesenjem periodu. Godinje je ipak od svih tih mjesta po mnogo čemu specifično, a naročito u arhitektonskom smislu zbog čega privlači pažnju brojnim stručnjacima i van Crne Gore, i tema je brojnih istraživanja i arhitektonskih radionica. O tome koliko je selo ugodno za boravak, govori i njegovo ime, za koje se smatra da je nastalo u XIII vijeku, đe je knezu Vladimiru veoma ,,godilo’’ da boravi, zbog čega je izgradio ljetnjikovac čiji ostaci i dan danas postoje.
Danas najveću turističku atrakciju ipak u selu ima ljetnjikovac Balšića iz XIII vijeka, u kome je boravila Jelena Balšić (srednjovjekovna dinastija koja je vladala Zetom od oko 1360. do 1421. godine)., koji nažalost nije lako prepoznati, imajući u vidu da u selu ne postoji nijedna informativna tabla ili putokaz.
Godinje je malo selo udaljeno svega 4km od Virpazara, i nalazi se na osunčanoj padini koja pruža fantastičnu vizuru na Skadarsko jezero, tako da ako ste u kondiciji, možete prošetati čak od Virpazara ili poći biciklom. Konfiguracija terena čini da je selo izgrađeno u brdu, pod nagibom, te je pristup kućama obezbijeđen uskim kamenim stazama i stepenicama, koje vas konstantno provode između starih, sada već potpuno oronulih kamenih kuća. Svaki put me nanovo fascinira njegova boja, kojom preovladava kamen, jer su kuće povezane lančano i to sa razlogom, koji postaje arhitektonski kuriozitet, a što je brojne arhitekte i turiste dovelo u Godinje. Naime, kako je granica sa Otomanskom imperijom bila blizu, selo je predstavljalo na neki način granično i veoma turbulentno područje. Mještani su osmislili sistem odbrane, tako što su kuće gradili u nizu, a svaka kuća bila je povezana uskim prolazom – tajnim kanalom, kuda se moglo pobjeći na kraj sela u slučaju napada osmanske vojske. Po završetku rata svi prolazi su zatvoreni radi ostvarivanja intime i privatnosti, tako da danas se u ostacima kuća mogu vidjeti samo njihovi tragovi.
Stare kuće su građene najčešće kao spratne sa dvovodnim krovom od crijepa, debelih zidova u kamenu, gradeći specifičan tip crmničke jezerske kuće. Kuće su najčešće imale volt u prizemlju, a ispod volta je ulaz u konobu u kojoj se proizvodilo i čuvalo vino, jer se stanovništvo najčešće bavilo vinogradarstvom, poljoprivredom ali i ribolovom. Kuće su najćešće imale dvorište iz koga se kamenim stepenicama izlazilo na terasu s voltom, dok je na spratu stambeni dio, koji se obično sastojao od kuhinje i jedne ili dvije sobe. Nekada je u selu živjelo oko 60ak domaćinstava, dok danas samo nekoliko porodica živi u starom dijelu sela, jer je većina nakon zemljotresa, pošla u grad za boljim uslovima života.
Danas, najveću turističku atrakciju ipak u selu ima ljetnjikovac Balšića iz XIII vijeka, u kome je boravila Jelena Balšić (srednjovjekovna dinastija koja je vladala Zetom od oko 1360. do 1421. godine)., koji nažalost nije lako prepoznati, imajući u vidu da u selu ne postoji nijedna informativna tabla ili putokaz. Kretanje kroz prostor je spontano, uvijek nailazite na nove mikroambijente, kuće zarasle u bršljenu, neočekivane otvorene vizure, smjene scenarija, tragove arhitektonskih elemenata, pa čak i na stare mlinove i izvore, kojih je bilo čak preko deset. Centar okupljanja, i uvodni prostorni element sela je guvno, kao važan javni prostor na kome su se tradicionalno mještani okupljali. Selo je često puno stranaca koji obilazeći jezero svrate da vide tu fenomenalnu ambijentalnu cjelinu, njegove kuće i mlinove, i da ukoliko zateknu nekog raspoloženog mještanina, slušaju lokalne legende i priče uz čašu domaćeg crmničkoga vina. Ipak rastužuje i zabrinjava činjenica, da ovakav potencijal koje ova jedinstvena ruralna i ambijentalna cjelina posjeduje, nije uvršten kao zaštićeno kulturno dobro od strane Ministarstva kulture, već samo ima status ambijentalne cjeline, čime je njegova budućnost vrlo neizvjesna, imajući u vidu samourušavajući progres većine kuća koje još od zemljotresa 1979.godine nisu rekonstruisane.
Razmišljajući kao arhitekta na temu naše kolektivne nezainteresovanosti da ovakvim mjestima obezbijedimo status zaštićenih kulturnih dobara i učinimo ih neprikosnovenim nacionalnim blagom koje bi trebealo valorizovati po ugledu na svjetski uspješne prakse, ne mogu da se ne sjetim jednog preCovid putovanja kada smo istraživali Albaniju, i dvije noći odboravili u Beratu, gradu koji je dio UNESCO svetske baštine i poznat i kao muzej na otvorenom. Buđenje u tom 2500 godina, jednom od nasjtarijih naselja u Albaniji, ,,bijelom gradu’’ što izvorno i znači njegovo ime Berat, je neprepričljivo iskustvo. Mjesto gdje se prepliću istok i zapad, u kome se vide tragovi susretanja različitih civilizacija i naroda u čemu i počiva njegovo bogato kulturno-istorijsko nasleđe, gradu u kome se nalazi veliki broj vizantijskih crkava i 30ak džamija, što govori o raznolikosti i kompleksnosti koja se vidi u fascinantnoj arhitekturi grada, zbog koje je 1961. godine prvo proglašen albanskim gradom-muzejem da bi 2008. godine, zajedno sa gradom Đirokastra, bio upisan na UNESCO-vu listu evropske kulturne baštine.
Berat je neprepričljivo iskustvo. Mjesto gdje se prepliću istok i zapad, u kome se vide tragovi susretanja različitih civilizacija i naroda u čemu i počiva njegovo bogato kulturno-istorijsko nasleđe, gradu u kome se nalazi veliki broj vizantijskih crkava i 30ak džamija, što govori o raznolikosti i kompleksnosti koja se vidi u fascinantnoj arhitekturi grada, zbog koje je 1961. godine prvo proglašen albanskim gradom-muzejem da bi 2008. godine, zajedno sa gradom Đirokastra, bio upisan na UNESCO-vu listu evropske kulturne baštine.
Zbog specifične morfologije terena, kuće su u brdu, nasložena jednu uz drugu, i jednu iza druge, čime se kreira fascinatna slika ,,grada sa hiljadu prozora’’ kako ga još zovu. Berat je i svjetski poznat po tome što su u njemu nastali izuzetno vrijedni i stari religiozni spisi, “Purpurni kodeks iz Berata” iz 6. vijeka i “Zlatni kodeks iz Berata” iz 9. vijeka, ali i “Onofrijev muzej” posvećen poznatom grčkom slikaru i ikonopiscu iz 16. veka Onofriju, i vjeruje se da je upravo to istorijsko blago spasilo grad od komunističkih intervencija u cilju kreiranja jednobraznog ambijenta za život.
Još jedan regionalni primjer uspješnog očuvanja i vrednovanja kulturne baštine koji smo obišli tom prilikom je i mali šarmantni i potpuno autentični grad - bazar u brdu, sa karakterističnim kućama u starom turskom i balkanskom arhitektonskom stilu sa doksatima i dućanima, je Đirokastra (Gjirokastër). Jedan je od vodećih turističkih centara Albanije, zaštićen i pretvoren u grad-muzej a od 2005. godine i nalazi se na UNESCO -voj listi svjetske kulturne baštine, uspio je da „preživi“ period ekstremne vladavine Envera Hodže samo zato što je to bilo njegovo rodno mjesto. Gjirokastru još nazivaju „Kameni grad“ po krovovima kuća prekrivenih kamenim pločama ali i po planinskom zaleđu sa, opet kamenom, tvrđavom na vrhu, a u gradu se nalazi više od 20ak muzeja. Ovaj gradić godišnje ugosti nevjerovatan broj turista koji iz cijelog svijeta dolaze da vide tu očuvanu ambijentalnu cjelinu autentične arhitekture i sadržaja.
Foto credits: Wikimedia/ Diego Galli
Još jedan regionalni primjer uspješnog očuvanja i vrednovanja kulturne baštine koji smo obišli tom prilikom je i mali šarmantni i potpuno autentični grad - bazar u brdu, sa karakterističnim kućama u starom turskom i balkanskom arhitektonskom stilu sa doksatima i dućanima, je Đirokastra (Gjirokastër). Jedan je od vodećih turističkih centara Albanije, zaštićen i pretvoren u grad-muzej a od 2005. godine i nalazi se na UNESCO -voj listi svjetske kulturne baštine.
Photo credits: Flickr/ em_diesus
Ovi bliski primjeri ukazuju nam na činjenicu da je vrednovanje kulturnog i arhitektonskog nasljeđa jedini ispravni put ka izgradnji autentičnog i vidljivog identiteta, a čime se promovišu lokalne vrijednosti, kultura i različitost. Da možda imamo priliku za ispravku i za kolektivno osvješćivanje, i da jedan identitet grada može biti radikalno izmijenjen, govori i sudbina grada Matere, koja je do 1993. godine bila poznata kao ,,najveća sramota Italije’’, zbog ekstremnog siromaštva iz koga je proizašao nesvakidašnji koncept arhitekture kamenih kuća nastalih na stijenama, u kojima su živjeli skupa i ljudi i životinje.
Tako ‘’nepoželjan identitet’’ Matera je imala sve do otkrića Matere kao autentične ambijentalne cjeline, i stavljanjem pod zaštitom od strane UNESCOa, nakon čega od 1993. godine postaje meta brojnim turistima, a 2019.godine biva proglašena Evropskom prijestonicom kulture, čime njen rejting postaje sve veći, a grad postaje jedna od vodećih turističkih atrakcija i destinacija tog dijela Italije.
Ovi bliski primjeri ukazuju nam na činjenicu da je vrednovanje kulturnog i arhitektonskog nasljeđa jedini ispravni put ka izgradnji autentičnog i vidljivog identiteta, a čime se promovišu lokalne vrijednosti, kultura i različitost. Da možda imamo priliku za ispravku i za kolektivno osvješćivanje, i da jedan identitet grada može biti radikalno izmijenjen, govori i sudbina grada Matere, koja je do 1993. godine bila poznata kao ,,najveća sramota Italije’’
Danas, svjesni iznenadnog uspjeha i progresa, i potencijala koji grad posjeduje, gradske i državne politike usmjerene su ka kreiranju novog savremenog identiteta grada pod sloganom ,,Open future’’, koje će gradu obezbijediti novi imidž, baziran na istorijskom kontekstu i tradiciji i genius loci, ali uz suptilno i kontrolisano prisustvo savremenih intervencija u javnom prostoru.
Crna Gora pod brendom Wild Beauty nudi ne samo fascinantne promo kadrove sa pelikanima, kajterima i borderima…ona je divlja i lijepa i zbog svega onoga što je vjekovima nastajalo kao rezultat ne tako lagodnog života u crnogorskom kršu, zbog ideja koje su se rađale kao odgovor na sunce i kišu, rat i glad, zbog vina koje čini nam se ima najbolji miris, zbog pogleda na jezero koji imamo kroz prozor stare kamene kuće. Zato poštujmo to, zaštitimo i pokažimo svijetu. Ali prvo, pođimo i upoznajmo.
