Christian Kerez/
Jednostavnost oblika, redukcija ornamenata i različitosti materijala rezultat su Kerez - ovog motoa da „redukcija čini arhitektonske elemente radikalnijima i vidljivijim“. „Ono što mene zanima u smislu redukcije je pronalaženje otvorenog, krhkog sistema koji istovremeno predstavlja veliki prozor otvoren prema svijetu, nipošto neku vrstu rezervata u koji se moguće povući gdje je sve lijepo i uredno međusobno usaglašeno. Naprotiv, protivrječnosti odlikuju svijet.“
Christian Kerez, profesor na najuglednijim univerzitetima arhitekture - Harvardu i ETH Zürich, izgradio je vlastitu poziciju u svijetu arhitekture, nezavisno od vladajućih diskusija i trendova. Upoređujući prostor za arhitekturu sa zvukom za muziku, on uvijek polazi od apstraktnog koncepta, nikada njegove polazne tačke nijesu čisto narativne slike. Jednostavnost oblika, redukcija ornamenata i različitosti materijala rezultat su arhitektinog motoa da „redukcija čini arhitektonske elemente radikalnijima i vidljivijim“. „Ono što mene zanima u smislu redukcije je pronalaženje otvorenog, krhkog sistema koji istovremeno predstavlja veliki prozor otvoren prema svijetu, nipošto neku vrstu rezervata u koji se moguće povući gdje je sve lijepo i uredno međusobno usaglašeno. Naprotiv, protivrječnosti odlikuju svijet.“
Christian Kerez, profesor na najuglednijim univerzitetima arhitekture - Harvardu i ETH Zürich, izgradio je vlastitu poziciju u svijetu arhitekture, nezavisno od vladajućih diskusija i trendova.
Nakon studija na švajcarskom tehničkom fakultetu u Cirihu (ETH), Kerez se godinama bavio arhitektonskom fotografijom kako bi mogao „promatrati arhitekturu“. Svoj arhitektonski studio je otvorio tek 1993. godine, a za svoj rad je nagrađen brojnim priznanjima.
Christian Kerez, usprkos potrazi za osnovama arhitekture, kroz svoje projekte ipak često podržava niz kompleksnih programa. Autor je ikone švajcarskog minimalizma - Oberralta kapelice, Swiss Re Next zgrade u Zürichu, Muzeja moderne umjetnosti u Varšavi i Termi u Badenu, školske zgrade u Leutschenbachu u Zürichu, Muzeja umjetnosti Lihtenštajna u Vaducu.
„Svi projekti u koje sam na neki način uključen kao arhitekta, ne pokušavaju da uljepšaju, unaprijede ili promijene svijet. Pomoću njih samo stičemo nova znanja i spoznaje.“
Kapelica Oberrealta
Kapelica Oberrealta u švajcarskom Grisons - u, izgrađena 1992. godine je prvi arhitektonski rad Christian - a Kerez – a. Objekat je postavljen na krajnjem rubu visokog platoa iznad rajnske doline. Nekada je na ovoj lokaciji postojala kapela na čijim je temeljima sagrađena nova. Kapelica je sa jedne strane građevina koja predstavlja ispunjenje želja svih arhitekata onog vremena. To je jedna mala jednostavna kuća. No radi se o odnosu te male skromne kuće prema veličanstvenom krajoliku, prema grandioznoj planinskoj panorami. Skromnost tog malog objekta smišljena je samo kako bi uzvisila veličanstvenost okoline. Taj dijalog čini tu jednostavnu, skromnu kuću i danas još uzbudljivom. „Ta kuća ujedinjuje dva aspekta, sa jedne strane to je apstraktna, tvrda, vještačka tvorevina - skulptura, a sa druge strane to nije Donald Judd, nije moderna skulptura, već sasvim konkretna kuća. Ima krov sa zabatom, onakva je kako bi je zamislilo neko dijete.“
Kapelica Oberrealta u švajcarskom Grisons - u, izgrađena 1992. godine je prvi arhitektonski rad Christian - a Kerez – a. Objekat je postavljen na krajnjem rubu visokog platoa iznad rajnske doline.
Jedan od, javnosti najinteresantnijih projekata Christiana Kereza je neobična kuća u Zürich –Witikon - u sa jednim zidom koji je dijeli na dvije polovine.
„Kuća sa jednim zidom“ (House with One Wall) na najbolji način prikazuje kako nepredviđene okolnosti početnog projekta mogu dovesti do najboljeg rješenja. Kerez je kuću projektovao za investitora koji je htio kupiti samo jedan stan u postojećoj zgradi. Ispostavilo se da je moguće i dalje raditi na konceptu postojeće zgrade gdje je ostao samo još jedan zid. Istovremeno, taj zid je izgubio karakter objekta, budući da je spolja obložen aluminijskim pločama i da ga fasada sakriva. Zid ima višestruki značaj: obavlja sve funkcije, vodi stepenice od jednog do drugog kraja kuće, čini nosivu strukturu, u njemu su smještene sve instalacije, tako da predstavlja jedini element koji ovom staklenom paviljonu pruža unutrašnje prostorno proširenje i prostor usmjerava ka spoljašnjosti.
House with One Wall
„Kad sam prije 20 godina učestvovao u jednom žiriju, pa kada neki zid nije bio projektovan pod pravim uglom, bio je iracionalan, nekontrolisan i u izvjesnom je smislu predstavljao oblikovni neuspjeh, bez obzira na projekat i njegovu logiku. Danas je tako da ako se neka zgrada sastoji samo od pravougaonih zidova, smatra se dosadnom, konvencionalnom i monotonom, a to su zapravo pomodna vrednovanja, trendovi i očekivanja koja se ciklički izmjenjuju. Zagonetno mi je odakle dolaze i kuda idu. Vjerujem, takođe, da u arhitekturi, za razliku od recimo mode, objekti imaju sasvim drugačiju trajnost. Mislim da tu dužu trajnost treba respektovati. Sumnjam u to da je inovacija u avangardnom smislu, u smislu provokacije, danas uopšte još moguća. Ako se svakog dana iznova izlažemo inovaciji, onda je to novo već nakon nedelju dana, u najboljem slučaju nakon godinu dana, mrtvo, pa se postavlja pitanje šta je preostalo. Lično imam distanciran ili recimo ironičan odnos prema pritisku inovativnosti pod kojim danas mnogi arhitekti stoje. Ali, tu je i jedan drugačiji fenomen, a to je da je danas sve moguće. Od arhitekture se očekuje da bude uzbudljiva, nova i inovativna, tu nastaju proizvoljnost i prezasićenost. Bilo bi sjajno da postoji tradicija na temelju koje bi se moglo raditi. Doduše, danas uvesti tradiciju u istoj je mjeri vještački i utopijski kao i neka vrsta estetike svemirskog broda šezdesetih godina, pa vjerujem da je jedini izlaz iz ovoga proizvoljnog panoptikuma da se naprosto prihvati činjenica da tradicija više ne postoji. Ništa u arhitekturi više ne postoji a priori, svaki je projekat novi izazov, treba svaki put pronaći ideju, koncepciju koja nekoj zgradi daje legitimaciju.“
Osnovna škola - Leutschenbach School u sjevernom okrugu Ciriha, postavlja nove standarde za školske objekte. Gledano spolja, čelična konstrukcija i prekrivena staklena fasada čine jednu strogu jedinicu. Unutrašnjost nudi nevjerovatnu otvorenost i fleksibilnost, što utiče na savremene metode učenja. Dakle, nećete naći fiskulturnu salu u prizemlju ili u podrumu kao što je to često slučaj, već na posljednjoj etaži. Spektakularna, potpuno zastakljena sala nudi panoramski pogled - i osjećaj da se na otvorenom bavite sportom. Šta više, čak ni učionice nijesu međusobno odvojene zidovima, već poluprozirnim industrijskim staklom.
Leutschenbach School
Ovakav koncept škole nalazi prostor za sve sadržaje „pod jednim krovom“. U njoj su smještene kantina, učionice, kao i zajedničke prostorije i sala. To znači da aneksi nijesu bili potrebni, za razliku od tradicionalnih školskih kompleksa. Školska zgrada nema hodnike - sve učionice otvorene su za velike rekreativne sadržaje, koje se takođe mogu koristiti za nastavne aktivnosti.
Veliko dvokrako stepenište dijeli osnovnu školu od srednje škole, dok dvoje vertikalnih komunikacija na petom spratu, koja se kreću u suprotnim smjerovima, sastaju se kod velikog lobija koji pruža pristup svim javnim površinama, poput auditorijuma i biblioteke.
Kompanija za napajanje električnom energijom (EWZ) održava zemljište u jednom od najsloženijih i najvažnijih urbanih područja Ciriha. To područje je ranije funkcionisalo kao industrijska zona, a karakteriše ga neobično, a opet vitalno uređenje skladišta, električnih vodova, autoputa i željeznica. U novije vrijeme, kvart je počeo da privlači razvoj novih tipova objekata – kancelarijskih prostora, apartmana i hotela, uključujući i najvišu zgradu u gradu. Shvatajući ukupnu važnost lokacije, grad Cirih je odlučio da pokrene konkurs za projekat elektrane – EWZ Power Plant. Kao što je uobičajeno u Švajcarskoj, konkurs je zahtjevao rješenja koja su izuzetno detaljna, a to je bilo moguće ostvariti samo ulaganjem značajnih resursa i uključivanjem mnogih iskusnih stručnjaka.
Predlog koji je tim na čelu sa Christian om Kerezom dao vrši intervencije u gradskoj građi lokaliteta kao odgovor na nedavni rast četvrti. Umjesto da povećaju područje intervencije, kako to predlažu i klijent i grad, projekat rekonstruiše i ukida postojeći centar za održavanje dok se kancelarijski prostori premještaju u novi toranj organizovan prema glavnom putu. Preostali prostor, koji se nalazi između dva izdignuta autoputa, ostavlja se otvoren, čime postaje javni plato koji se koristi kao parking za vrijeme uobičajenog radnog vremena. Na susjednoj parceli sadržaji su podijeljeni kako bi se stvorio prostor za pješački prolaz koji povezuje obližnji park sa novim platoom. Čitava industrijska svojina EWZ postaje javna bez prekida svakodnevnih aktivnosti kompanije. Postojeće metalne magacinske jedinice centra za održavanje demontiraju se i ponovo sastavljaju na zadnjem dijelu objekta, dok cirkulacija servisnih vozila objedinjuje radionice i skladišne prostore. Zgrada uprave, koja zahtijeva mnogo veći prostor, postavljena je na vrhu postojeće trafo-stanice. Ova kula i niska zgrada radionice povezane su mostom.
Kompanija za napajanje električnom energijom (EWZ)
„Svi projekti u koje sam na neki način uključen kao arhitekta, ne pokušavaju da uljepšaju, unaprijede ili promijene svijet. Pomoću njih samo stičemo nova znanja i spoznaje.“
Lokacija postojećeg trafoa pružala je niz jedinstvenih mogućnosti u projektovanju kule. Struktura i jezgra nove zgrade morali su da budu organizovani oko osnove postojećeg objekta u kom su smještena tri velika transformatora. Ovi masivni konstruktivni elementi daju zgradi ekspresivan kvalitet povezujući transformatore sa pogonskim objektima. Prva tri sprata kule izgrađena su na postojećoj konstrukciji objekta trafoa, dok su administrativni prostori podržani nizom izbočenih stubova koji su postavljeni van postojećeg objekta. Na ovaj način je dobijen fleksibilan prostor između ove dvije konstrukcije (postojećeg i novog objekta) na kom je smještena velika kontrolna soba električne mreže. Da bi ispunila budžetske i bezbjednosne zahtjeve konkursa, zgrada je projektovana sa montažnom konstrukcijom za toranj i rešetkama da bi se obezbjedila stabilnost protiv bočnih sila vjetra i zemljotresa.
Projekat objekta zasnovan je na konstruktivnom konceptu sličnom Leutschenbach školi, ali ovdje je predložen na prilično skroman i pragmatičan način.
„Ne radim zbog inspiracije, već iz čistog uzbuđenja. Ne vjerujem u teme koje su zajedničke za mnogo različitih projekata, nego tražim temu za svaki projekat i samim tim svaki projekat počinjem od nule. Imam stotine hiljada omiljenih projekata. Sve ih volim iz različitih razloga.“
Objekat Office Building Lyon Confluence Îlot A3 je oblikovan kao generički prostor. Karakteriše ga mreža stubova i ploča kako bi se osigurala potpuna fleksibilnost prostora i omogućila lakša organizacija sadržaja. Unutrašnjost i spoljašnjost objekta čine kontinuiranu cjelinu. U kontekstu bloka u kom je objekat smješten, on obezbjeđuje urbanu integraciju zgrade u preuređenoj industrijskoj lokaciji sa gustom mrežom ulica i bulevara. Konstrukcija, koja je na nižim etažama masivnija, a olakšana kako objekat „raste“, interpretira klasičnu tripartitnu kompoziciju (bazu, osovinu i kapital) građevina XIX vijeka duž Cours Charlemagne ili Place Bellecour. Osnove spratova su projektovane tako da su samo ulazne partije i vertikalne komunikacije ograničene zidovima, dok je kancelarijski prostor u potpunosti otvoren, sa kolonadom stubova van staklene fasade. I ovi konstruktivni elementi se smanjuju, po visini objekta prečnik stubova je manji.
Office Building Lyon Confluence Îlot A3
„Vjerujem da je objekat određen nastojanjem da se tema površine potisne u pozadinu. Ali način kako se objekat jedinstveno definiše, preko principijelnog načina kako su oblikovani prostori i kako je nosiva struktura sastavni dio kreiranja prostora, razvija se izvjesna logika u razvijanju objekta, načinu izgradnje, a to me vodi ka materijalima koje nastojim ostaviti tako da budu po mogućnosti što neposrednije upotrebljeni. Beton nikad nije obojan, staklo je naprosto zeleno, takvo kakvo staklo jeste. Sa svim tim stvarima nastojim se baviti sa što je moguće većom suzdržanošću.''
Office Tower u Zheng Zhou predstavlja sjedište bankarske kompanije. Sastoji se od 30 konzolnih platformi složenih jedna na drugu. Noseće grede su izložene i vidljive izdaleka. Posjetioci bi mogli da se podsjete „šumovitih građevina“ iz drevnog carstva Kine, jer je ova zgrada sastavljena od beskonačnog niza malih i potpuno vidljivih konstruktivnih elemenata kao što se mogu naći, na primjer, u kulama pagoda. Ova nova kancelarijska kula prva je u nizu zgrada koja pokušava da odgovori na izazove konvencionalne visokogradnje na više načina. Nije nova, ni po svom obliku, niti dodavanju novih detalja starim projektima. To je preispitivanje što je moguće osnovnijeg prostornog i strukturalnog uređenja kancelarije.
Dok se kod većine visokih objekata krutost postiže kroz masivna jezgra ili fasade sa spregovima, konstrukcija ovog objekta sastoji se samo od jednog jedinstvenog konstruktivnog elementa; niz nagnutih stubova kombinovanih da naprave strukturalne trouglove, koji nose opterećenje zgrade i učvršćuju njen volumen. U kuli od 30 spratova opterećenje je 30 puta veće na nivou tla nego na posljednjoj etaži. Umjesto da povećaju poprečni presjek stubova ili jezgara, projektanti su povećali njihov broj. Da bi održali minimalnu dimenziju građevinskih elemenata i stvorili „lagani“ objekat, ojačali su ga, u prethodnoj fazi projektovanja, jakim zateznim spregovima sa spoljašnje strane.
Office Tower u Zheng Zhou
Ovakav način rješavanja konstrukcije smanjuje količinu konstruktivnih elemenata na jedan jedini element - par stubova pod uglom. Ovi nagnuti stubovi istovremeno podržavaju i učvršćuju zgradu, a njihova „gustina“ se mijenja u odnosu na visinu objekta.
Centar osnove većine kancelarijskih kula je zatvoren i masivan. U ovakvom konstruktivnom rješenju centar, samo srce zgrade, može biti otvoren i upotrebljiv prostor. Središte zgrade ne odvaja svaku stranu zgrade od druge, već okuplja ljude koji rade u različitim oblastima na istom nivou zgrade. U prizemlju i na vrhu objekta ovo područje postaje multifunkcionalni prostor na više nivoa, gdje se ljudi mogu sresti. Umjesto zatvorene „teške mase“ u centru zgrade, ovakva konstrukcija nudi alternativu, atrijum sa vertikalnim ostakljenim liftovima.
Veliki atrijum otvara strukturu na ulaznom nivou ove zgrade dok dva otvorena dvorišta u VIP zoni na vrhu zgrade nude ljudima mjesto susreta na 26. spratu u bašti dobro zaštićenoj od vjetrova, uživajući u pogledu kroz dnevni boravak i banket salu.
priredila: Tamara Novaković
