Prikazivanje arheoloških nalazišta kroz inovativna prostorna rješenja savremenog izraza, izuzetno je popularno u posljednjoj deceniji. Njihova prezentacija nailazi na promjene uslovljene aktuelnim društvenim tendencijama na svim nivoima - više nije važno samo ono što se na lokalitetu nalazi - važna je cjelokupna priča o tome, sadržaj, vremenski i prostorni okvir, estetika, vizuelna prepoznatljivost, jedinstvenost, čitljivost, interakcija sa posjetiocima - važna je priča koja se kroz taj prostor plasira. U tome značajnu ulogu imaju stvaraoci tog novog prostora - arhitekti, konzervatori, pejzažni arhitekti. Prostor se formuliše tako da se kroz prizmu savremenih arhitektonskih trendova oslikaju i ožive prošla vremena.

 Arheološka nalazišta, stari, zapušteni zamkovi, tvrđave i slične građevine degradirane zubom vremena, ovakvim intervencijama započinju novi život. Iako su ove akcije često kontraverzne, neosporno je da se na taj način aktiviraju prostori koji su ne samo devastirani vremenskim uticajem, već mogu biti i neatraktivni za posjetioce. Do skoro se težilo idealnoj rekonstrukciji objekata, u kojima je pokušavano da se oni na što vjerodostojniji način rekonstruišu, kao i njihovo okruženje, bar u onoj mjeri u kojoj se može pretpostaviti kako su nekada izgledali. Isto je i sa izborom materijala, težilo se ka korišćenju identičnih ili sličnih materijala, pribavljenih na istoj ili lokacijama u okruženju.

Stvaraju se javni prostori koji prevazilaze prethodno ustanovljenu praksu da budu samo posmatrani istorijski ostaci, u njima počinje da se odvija novi život, postaju višestruko interesantni.

Praksa postavljanja olovne trake koja je predstavljala granicu između autentičnog i rekonstruisanog dijela objekta, napuštena je. Međutim, pristup idealne rekonstrukcije ostavlja jako veliku prazninu u smislu vjerodostojnosti takvih intervencija - najčešće se radi o pretpostavkama zasnovanim, doduše, na temeljima ozbiljnih arheoloških istraživanja.
Ovakva se praksa polako napušta, jer je gotovo nemoguće zaista rekonstruisati neku građevinu ukoliko o njenom izgledu ne postoje opipljivi dokazi.

Posjetiocima često nije jasno koji su djelovi građevine iz koje epohe, jer oni nisu jasno vizuelno distancirani, ili nisu čitljivi za laika. Aktivnosti na revitalizaciji arheoloških nalazišta i drugih starih građevina potenciraju upravo pristup koji će na posjetioca na čitljiv i jednostavan način prikazati prostor ili objekat, u kome će posjetilac jasno vidjeti koji su djelovi originalni a koji ne. U neoriginalnim djelovima, kroz upotrebu savremenih materijala (bijeli malter, corten, drvo, metal, staklo, šljunak, terra stabilizata) prikazuje se volumen, prostorni raspored, utiskuje se trag postojanja neke građevine, makar samo u horizontalnoj projekciji, kroz popločanje, promjenu materijala, pa čak i u travnjaku kroz promjenu nivelacije. Vertikalnom projekcijom gabariti objekata prikazuju se ili punom materijalizacijom, materijalima koji su izričito drugačiji od originalnih, ili linearnom volumetrijom, koristeći metal i drvo kao materijale koji se najlakše mogu transformisati u svedene trajektorije.

Linija prošlosti, stvorena kreativnošću savremenog umjetnika, navodi posjetioca da osjeti oko sebe izgubljene djelove istorije, i jasna je vremenska odrednica prošlosti, ali i sadašnjosti.
Možda i najznačajnije, savremeni pristup u prezentaciji i revitalizaciji nalazišta i objekata pruža jednu novu mogućnost, a to je da se ti prostori približe posjetiocu na način koji je njemu razumljiv, odnosno da se vrlo jasno i nedvosmisleno odvoji staro od novog. U tom smislu, nema dileme oko toga da li je nešto zaista izgledalo tako kako je prikazano- jasno je da nije. To ne znači da se o prethodnom izgledu, funkciji i vrijednosti ne vodi računa - upravo suprotno. Ovakvi su poduhvati baš zato i kontraverzni, jer na temelju starog bitiše jedna nova ideja, a mnogima je ova ideja neprihvatljiva.

Ovako redizajnirani prostori postaju novi gradski reperi, ukoliko se nalaze u urbanom gradskom tkivu. Čak i ako nisu u gradskim zonama, revitalizacijom, aktivacijom okolnih sadržaja i stanovništva, a često i samo atraktivnošću kojom se izdvajaju od okoline, oni postaju fokus posjetioca.

Sve prostorne intervencije u zoni zaštićenih arheoloških ili istorijskih nalazišta, odvijaju se u strogim okvirima konzervatorskih i urbanističkih uslova, pa je i fleksibilnost i spremnost donosioca ovakvih propisa na nešto moderniji pristup, polazna tačka. Napraviti pravu mjeru, izbalansirati istorijsku, arheološku pa i civilizacijsku vrijednost građevina i težnju da se one uklope u savremeni svijet izuzetno je teško. Zato ovakvi projekti izazivaju veliko interesovanje javnosti, koja je često podijeljena. Jedan od osnovnih principa konzervacije, revirzibilnost, treba da osigura apsolutnu zaštitu originalnih materijala. To znači da sve intervencije, bile one savremenog izraza ili ne, ne smiju dovesti do narušavanja autentičnih materijala, a sve sa pretpostavkom da će se u budućnosti usavršiti konzervatorske metode koje će osigurati dugoročno očuvanje originalnih ostataka.

Ovako redizajnirani prostori postaju novi gradski reperi, ukoliko se nalaze u urbanom gradskom tkivu. Čak i ako nisu u gradskim zonama, revitalizacijom, aktivacijom okolnih sadržaja i stanovništva, a često i samo atraktivnošću kojom se izdvajaju od okoline, oni postaju fokus posjetioca. Stvaraju se javni prostori koji prevazilaze prethodno ustanovljenu praksu da budu samo posmatrani istorijski ostaci, u njima počinje da se odvija novi život, postaju višestruko interesantni. Ta vrijednost mogla bi opravdati intervencije ovog tipa, čak i pred onima koji nisu poklonici modernističkog pristupa u revitalizaciji.

napisala: Danica Mihaljević Davidović,
diplomirani inženjer pejzažne arhitekture
Pejzažni arhitekta u Studiju Synthesis i CAU, centar za arhitekturu i urbanizam, Podgorica