Spoiler alert
Prvo sjećanje na fudbalski meč.
Italija 1990. Zaljubio sam se u dizajn tv prenosa tog Svjetskog kupa.
Četvrtfinale.
Argentina : Jugoslavija.
Neriješeno. Penali.
Argentina. Gol.
Piksi. Strašan šut. Prečka.
Argentina. Gol.
Prosinečki. Lagano. Gol.
Maradona. Diego Armando. Zalet. Šut. Ivković mu hvata živu loptu. Živu.
Dejo, još nije zvanično bio Genije. Nije mu smetalo. Gol.
Argentina. Stativa.
Dragoljub Brnović. Odbrana. Ništa.
Argentina. Gol.
Neutješan sam. Plačem ostatak dana. Pred ocem, majkom, sestrom i Piksijem u prirodnoj veličini na kliznim vratima sobe. Jedinim pregradnim vratima u potkrovlju u Svetozara Markovića br.4, 81000 Titograd.
Idemo kod babe na Zabjelo. Ispred kuće nas čeka ujo Zoki. Pita me što plačem. Kaže mi da se ne sjekiram. Ih, opet ćemo mi za četiri godine!
Ha! Hoćemo. Kako ne, moj Zoka. Mislim ja sad.
Odraslima sve i nije bilo toliko stresno. Za mene, kao dijete, tog dana dosta stvari na ovim prostorima je otišlo u pitu.
Kako ga zamračih, a?
Još samo par pasusa obećavam, pa koga nije volja čitati, neka preskoči. Kome malo dobre stare depre ne smeta, samo redom.
Srušen je hotel Korali u Sutomoru, a nikom ništa!
Gotovo viknu kolega Aleksa na jednom od panela vezanih za koncipiranje Državnih smjernica za razvoj arhitekture Crne Gore. Zavlada tišina. Ona nemoćna. Kao da mu odajemo čast, prije nego pređemo dalje po tekućim temama.
Hotel Korali je bio djelo arhitekte Milana Popovića, za koje je dobio Borbinu nagradu 1968.godine, a to je nekad bio podvig.
Po Crnoj Gori su od ovog Farukovog penala padali i bioskopi, hoteli, robne kuće, kafane. Bez mnogo analize, iz različitih pobuda.
Od svih, pored Kino Kulture, najviše mi fali Hotel Ljubović. Sinonim za padobrance i vrijeme provedeno sa babom. Arhitektonski, objekat nagrađen Velikom nagradom IX beogradskog salona arhitekture, 1983. godine, a projektovali su ga Zoran Badnjević, Ljubomir Horvatov i Dimitrije Ivančević.
Ne lamentiram nad svim ikad ozidanim i podignutim, pitanje koliko u graditeljstvu ima zaista promišljene arhitekture.
Neko mi reče da može hotel da se sruši jer je vlasništvo pojedinca. E pa ja vjerujem da tu prestaje i nestaje urbanizam. Tu više nije bitno gdje si i sa kim si, ko ti je prvi susjed, već samo koliko možeš da zagrabiš za sebe.
Nedavno je RIPA, Direkcija za razvoj i promociju arhitekture, (a ne Rest in Peace Architecture, kako su mnogi skloni tvrditi:-) pri Direktoratu glavnog državnog arhitekte Crne Gore, počela sa konceptom koji su nazvali Re-afirmacija.
Ideja bi bila predlaganje i podnošenje inicijativa za zaštitu vrijednog arhitektonskog nasljeđa (pojedinačnih arhitektonskih djela i arhitektonskih cjelina) u koordinaciji sa organom uprave nadležnim za zaštitu kulturnih dobara.
I šta ostaje za sjutra?
Gradski hotel, javni prostor koji generiše zajedničke aktivnosti i suživot, ili poslovno stambeni objekat za tržište.
Od čega više dobija grad?
Ne mračim više. Slobodno nastavite sa čitanjem.
Pogledao sam Aftersun negdje nedugo nakon što je izašao. Prošle godine čini mi se. Relativno mlada rediteljka Charlotte Wells sklapa prvi dugometražni film.
Otac i kćerka na ljetovanju u Turskoj. Devedesete godine prošlog vijeka. On trideset, ona jedanaest godina. Ne baš skup hotel. Mada nudi all inclusive varijantu. Ne i za njih. Zajednički krevet u sobi. Dok ne dobiju pomoćni ležaj.
Nema sad tu neke radnje. Zapleta. Događaja. Više jedno ljetovanje, kog se sjeća sada odrasla žena suočena sa sopstvenom ulogom roditelja. Djelimično objektivno, djelimično domaštano.
Čitav film je hemija različitih aktera. Paul Mescal kao oca i Frankie Corio kao kćerke, jeftinog hotela i kamere.
Pitanje je koliko mi zaista upoznamo svoje roditelje. Mislim van uloge roditelja. Više kao osobe. Pitanje i koliko će nas upoznati naša djeca.
Ima par godina, od kad je naša kablovska kompanija dozvolila da se bez para gledaju kratkometražna ostvarenja crnogorskih filmskih autora. Slabo sam izlazio iz kuće tih dana. Ne pamtim sve što sam pogledao, ali se sjećam ponosa. Osjećaja, kako može i ovdje nešto da se stvori. Kratko i apstraktno. A da radi.
Film pod nazivom Peloid, reditelja Bojana Stijovića, sa Ljubom Đurkovićem i Stefanom Boškovićem, kao ocem i sinom.
Peloid je blato, koje se koristi u terapeutske svrhe, kao dio balneoterapije, odnosno ljekovitog kupanja. Peloidi se sastoje od humusa i minerala nastalih tokom mnogo godina geološkim, biološkim, hemijskim i fizikalnim procesima.
Wikipedia
Kad već kopam po netu, saznajem da je Peloid priča o Romanu, profesoru klavira u školi, kome nakon karijere strada i brak. Odlazi da posjeti oca, u Institut za fizikalnu medicinu, koga nije vidio odavno.
Ima i ovo:
“Mogao bih ukratko da kažem da je to priča o ocu I sinu, koji se nijesu vidjeli dovoljno dugo, jedan dolazi kod drugog I kroz obnavljanje odnosa osvjetljavamo I dio njihovih života koje su vodili individualno, u toj pauzi. Kroz taj odnos ispričale su se I mnoge druge stvari koje se tiču teme oca I sina u jednom širem kontekstu, generacijskom, arhetipskom, mitološkom…”, kazao je Stijović “Vijestima” uoči premijere na Sarajevskom filmskom festivalu.
Ne znam možete li naći čitav film negdje. Ali tražite. Vrijedi zbog par scena. Moja omiljena je kad otac I sin zajedno sviraju na terasi socijalističkog hotela. Kao da Aki Kaurismaki snima pripitog Mikija Manojlovića, uz Tango Argentino.
Nedavno je RIPA, Direkcija za razvoj I promociju arhitekture, (a ne Rest in Peace Architecture, kako su mnogi skloni tvrditi pri Direktoratu glavnog državnog arhitekte Crne Gore, počela sa konceptom koji su nazvali Re-afirmacija.
Ideja bi bila predlaganje i podnošenje inicijativa za zaštitu vrijednog arhitektonskog nasljeđa (pojedinačnih arhitektonskih djela I arhitektonskih cjelina) u koordinaciji sa organom uprave nadležnim za zaštitu kulturnih dobara.
Možda je ovo put. Onaj kojim možemo spriječiti struganje kože sa jabučica prstiju naših gradova. Čitav niz zaboravljenih djela iz prošlog vijeka, koje ljudi još uvijek ne smatraju sopstvenom tradicijom. Predložimo vrijedna ostvarenja. Pa da probamo.
Jer, opet, pitanje je koliko mi zaista upoznamo svoje roditelje. Mislim van uloge roditelja. Više kao osobe. Pitanje i koliko će nas upoznati naša djeca.
Ipak, ako nastavimo da rušimo, biće im za nijansu teže.
A u ovom našem blatu, može se naći i nešto ljekovito.
