Reportaža sa XVIII Bijenala arhitekture ,, Laboratory of the future’’
U VENECIJI JE U MAJU OTVORENO XVIII BIJENALE ARHITEKTURE POD NAZIVOM „THE LABORATORY OF THE FUTURE” (LABORATORIJA BUDUĆNOSTI), ČIJU JE TEMU OVE GODINE POSTAVILA KURATORKA LESLI LOKO (LESLEY LOKKO), KNJIŽEVNICA I ARHITEKTICA PORIJEKLOM IZ GANE. ONA JE UJEDNO I PRVA KURATORKA AFRIČKOG PORIJEKLA. DA BI KONTEKST PROPISANE TEME, KOJA JE NAIŠLA NA BROJNE KRITIKE STRUČNE JAVNOSTI, BIO JASNIJI, VAŽNO JE NAPOMENUTI, DA JE LOKO OSNIVAČICA INSTITUTA ZA AFRIČKU BUDUĆNOST U GANI I GLAVNI UREDNIK ČASOPISA “FOLIO: JOURNAL OF CONTEMPORARY AFRICAN ARCHITECTURE”, A I AUTORKA JE KNJIGA “BELI PAPIRI” I “CRNI ZNAKOVI: RASA, SVEMIR I ARHITEKTURA”, KAO I 13 ROMANA, KOJI SU VEOMA USMJERENI KA PROMOCIJI AFRIČKE KULTURE.
U skladu sa tim, jako je zanimljivo sagledati raspis teme koju propisuje Loko, u kome navodi da svjetska arhitektonska scena treba preispitivanje na svim nivoima. Ona takođe kritikuje dosadašnju praksu favorizovanja velikih imena arhitekture koja često obilježavaju Bijenale, te je upravo izostanak star arhitekata ovog puta, ono po čemu ćemo ga između ostalog pamtiti. Ona se veoma kritički odnosi na dosadašnji koncept Bijenala, smatrajući da je poenta osporiti pretpostavku Zapada da on postaje pripovjedač svake posljedične istorijske činjenice (uključujući vlastitu istoriju arhitekture), a samim tim i svake vizije budućeg grada. Ona navodi: „Priča o arhitekturi nije potpuna. Nije pogrešna, ali je nepotpuna”. Iz tog razloga, ona veoma hrabro i transparentno, u fokus Bijenala upravo postavlja one koji do sada nisu imali priliku za afirmaciju na ovakvim smotrama arhitekture, naročito ne kao zemlje u kojima ona vidi budućnost. Postavljajući u prvi plan teme i arhitekte iz Afrike i afričke dijaspore, Loko uvodi novi diskurs u kome za cilj ima prezentaciju zapostavljenih i prognanih istorija. Ona smatra da se pojavljuje ,,novi svjetski poredak, sa novim centrima proizvodnje i kontrole znanja“. Takođe, ona smatra da se pojavljuje i nova publika, koja je gladna drugačijih narativa, drugačijih alata i drugačijih jezika prostora, forme i mjesta. Iako tema ,,Laboratorij budućnosti” djeluje kao uopšten i neobavezan naslov izložbe, ona koristi priliku da opomene da su svijet dizajna preoblikovali pokret Black Lives Matter ali i pandemija. Takođe, tema bi trebala aktuelizovati sve one probleme koji su povezani sa klimatskom krizom, ekonomskom nesigurnošću i usponom vještačke inteligencije, čime ona arhitekturu smješta u duboku korelaciju sa perifernim disciplinama kao što su urbane politike, pejzaži ali i umjetnost. Loko smatra da je moć arhitekata velika, i da cilj treba da bude izgradnja pravednije i optimističnije zajedničke budućnosti.
Da li ovakav pristup Bijenalu urušava njegov osnovni koncept, i da li se na ovaj način fokus arhitekture izmjestio na nivo globalne politike i političke (pre)korektnosti, ostaje da diskutujemo. Dio mene, senzibilisan prema malim revolucijama u kojima se pobjeđuje nejednakost, veoma je bio ponosan na Lesli Loko, uz duboko poštovanje za maestralnu hrabrost da se i kao žena, suprostavi uspostavljenim i očekivanim principima koje Bijenale promoviše. Sa druge strane, postavljam pitanje kada politička korektnost prestaje da bude korektna? I da li su fenomenalni afrofuturistički kolaži koji pokazuju crnce koji će jedini preživjeti i otići na Mjesec, kul ili ipak nisu? Imala sam veliku nelagodu prolazeći kroz sve te istorijske fakte koji su težili da osvijetle istinu onih koji su ugnjetavani, koristeći arhitekturu kao sredstvo, kao na primjer film koji prikazuje satelitske snimke i okrutnost kineskih logora.
Sa druge strane, nakon obilaska Arsenala i Giardina, moj dominantan utisak je da arhitektura proživljava krizu koncepta. Cijenim da se težilo odgovoriti veoma širokom raspisu teme, i da je arhitektura veoma važan medij koji je zastupljen u svim sferama života, direktno ili indirektno, ali postavlja se pitanje, da li se arhitekturom mogu riješiti baš svi globalni problemi? To me je podsjetilo na studente koji sve češće za svoje master radove biraju teme kojima pokušavaju spasiti svijet. Ipak, mnogi kritički tekstovi postavljaju pitanje da li se ovogodišnje Bijenale udaljilo od arhitekture, dajući odgovore na opšte globalne teme gladi, diskriminacije, suše, rasizma, globalnog zagrijavanja. Da li je arhitektura zaista tako moćan medij? Arbitri ovogodišnjeg Bijenala, Zlatnim lavom nagrađuju paviljon Brazila pod nazivom Terra/Zemlja. Paviljon koji slavi zemlju, bio je iskren, nepretenciozan, tačan, odmjeren, dovoljno provokativan, dovoljno opominjući i dovoljno politički aktuelan. Iz njega sam ponijela miris, i tragove zemlje, i priču o jednoj nimalo lakoj prošlosti. Dovoljno da ga zauvijek pamtim. Ipak, ako bih nakon obilaska svih paviljona mogla da rezimiram utisak, moj glas bih dala Belgiji i njihovom uvijek ličnom i autentičnom pristupu naklonjenom iskrenoj arhitekturi koja je u suživotu sa prirodom i vremenom. U moru sličnih odgovora, i onih koji mi zbog geopolitičkih tema ali i istorijskih razlika nisu bili intimno bliski, izdvajam nekoliko paviljona koji su ostavili dobar utisak. Španci su dobro obradili temu, Izrael provokativan sa betonskim maketama i zvukom, Japanci i Britanci standardno dobri, Francuzi zabavni, a argentinski paviljon sjajan u ideji da na jedan veoma jednostavan način pokaže da je budućnost u vodi…
Paviljon Srbije ponudio je jedan vizualno efektan odgovor na temu, odgovarajući direktno na propisani zadatak, podsjećajući na globalnu ulogu jugoslovenskih zemalja kao ,,jednog od nosioca filozofije nesvrstanosti oličenoj u antikolonijalizmu, antiimperijalizmu, emancipaciji među državama - koja je podrazumijevala brojne graditeljske poduhvate vezane za modernizaciju i urbanizaciju mladih multinacionalnih država u Africi”.
***
Kada sam pročitala temu koju propisuje Loko, bila sam veoma zainteresovana za stav kojim će se crnogorski komesar Vladan Stevović i kustos prof. Zoran Lazović, postaviti prema temi. Tema predstavljanja Crne Gore na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2023. godine postavljena je “na bogatstvu resursa prirode, istorije i ljudi – čiji je talenat stvarao artefakte prošlosti trajne vrijednosti u kontekstu – pozadina izložbe, i predloga amalgama Novih vrijednosti – aktivnog izlagačkog principa: Budućnost karmički nastaje iz prošlosti,,: Laboratorija Budućnosti: Miraži (budućnosti) Crne Gore/Mirages of the Future (MNE). Moram priznati da sam bila skeptična nakon raspisa, a svoju skepsu javno sam na zoom susretu i iznijela. Ipak, smatram da od pasivne kritike nema koristi, i da je jedino ispravno raditi konkurs, pokazati svoj stav, i viđenje na temu crnogorskih miraža budućnosti. Jer ktitikovanje bez konkretne akcije, koje ostaje u kuluarima struke, je prije svega nekorisno, osim što je degutantno, a mi smo mu kao društvo veoma skloni.
Tim u sastavu ANDU studio, Nemanja Milućević i ja, brejnstormingujemo miraže, i nastupamo na anonimnom konkursu pod nazivom MADE IN KARST (proizvedeno u kršu), nakon čega bivamo odabrani od strane stručnog žirija, da sa još tri tima predstavljamo Crnu Goru. Ideja komesara i kustosa je da su radovi sa konkursa samo dio postavke, kojom će se Crna Gora predstaviti u Palati Malipiero, i to u nekoliko sekcija: The future of the past; Manifesto, polemics, ideas, concepts, visions of changes; Traditions of the future; Competitions institution / Utopia or necessity of progress i Tectonics, landscapes, heritage, histpry, people.
Koncept MADE IN KARST zastupa primarno kritički pristup djelovanja u prostoru stavljajući u prvi plan odabrane miraže Crne Gore. Oni se pronalaze u našem proživljenom iskustvu iz prošlosti, ali i u pretpostavkama o budućnosti, koje su bliske i realne, i kao takve postaju predmet istraživanja. Potencijal budućeg progresa se nalazi upravo u kreiranju kritičkog stava koji vodi do kolektivnog osvještenja. Naš društveni i arhitektonski laboratorij budućnosti trebao bi u tom smislu, biti ironično predskazanje budućnosti, u kome ćemo sublimirati sve naučene lekcije iz prošlosti, uzimajući najbolje i vraćajući se prirodnim zakonima, i kršu, odakle smo i krenuli. Koncept se temelji na prepoznavanju tri priče, koje grade triptih, a koji kao takav implicira niz koji se može nastaviti. Svaka priča je iskustvo iz koga učimo. One su kao takve samo naše, duboko povezane sa prostorom i ljudima koji su ih živjeli i preživjeli. Izbjegavajući već istrošene i eksploatisane turističke razglednice ,,Wild Beauty koncepta” ističemo laboratoriju budućnosti, koja može proizvesti novi, autentični made in karst koncept, koji predstavlja medijaciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Tako nastaju tri priče ilustrovane kroz provokativan kolaž: EURO PLAN, Koncept se temelji na kritičkom osvrtu na planersku praksu u Crnoj Gori, baziranu na pojeftinjenju misaonog procesa o prostoru, koji je kao takav trajno izgubljen. Najjeftinija cijena ponude, referiše na ,,euro plan” ujedno personifikujući nepresušnu potrebu i pretpostavku da će nas baš takvi planovi odvesti u Evropu.
DIO MENE, SENZIBILISAN PREMA MALIM REVOLUCIJAMA U KOJIMA SE POBJEĐUJE NEJEDNAKOST, VEOMA JE BIO PONOSAN NA LESLI LOKO, UZ DUBOKO POŠTOVANJE ZA MAESTRALNU HRABROST DA SE I KAO ŽENA, SUPROSTAVI USPOSTAVLJENIM I OČEKIVANIM PRINCIPIMA KOJE BIJENALE PROMOVIŠE. SA DRUGE STRANE, POSTAVLJAM PITANJE KADA POLITIČKA KOREKTNOST PRESTAJE DA BUDE KOREKTNA? I DA LI SU FENOMENALNI AFROFUTURISTIČKI KOLAŽI KOJI POKAZUJU CRNCE KOJI ĆE JEDINI PREŽIVJETI I OTIĆI NA MJESEC, KUL ILI IPAK NISU? IMALA SAM VELIKU NELAGODU PROLAZEĆI KROZ SVE TE ISTORIJSKE FAKTE KOJI SU TEŽILI DA OSVIJETLE ISTINU ONIH KOJI SU UGNJETAVANI, KORISTEĆI ARHITEKTURU KAO SREDSTVO, KAO NA PRIMJER FILM KOJI PRIKAZUJE SATELITSKE SNIMKE I OKRUTNOST KINESKIH LOGORA.
Drugi miraž nazivamo BRAIN QUAKE, u kome personifikovanu potrebu za restartom prikazujemo kroz ironično predskazanje zemljotresa koji će se desiti tačno 50 godina nakon onog iz 1979. godine. Zemljotres kao proživljeno iskustvo 1979., bio je naš povratak na početak, koji nas je ujedinio u ideji o obnovi i vjeri u novu budućnost. Gradili smo iz početka, učili iz razidanih slojeva prošlosti, pažljivo vraćajući kamen na kamen radili smo konkurse za nova velika djela, upisali se na UNESCO-ovu listu. A onda smo se, nakon tri decenije probudili u Rafailovićima, uz šolju kafe, na ilegalnoj terasi, sa pogledom na depresivni turizam. Novi zemljotres kao bliska budućnost, predstavlja simboličku šansu za resetom, ne samo prostornim, već i onom mentalnim. Šizofreni i traumatizovani grad treba pomoć. Ali šta će biti day after? Da li imamo plan za 16. april 2029. godine? Da li imamo strategiju kojom ćemo sačuvati Rafailoviće i Kostanjicu, ili ćemo ih pustiti da skliznu u more? Da li vjerujemo u novu budućnost?
Kao treću scenu – miraž, postavljamo RURAL SPECTACL, koji promoviše još jedno učenje na prethodnom iskustvu, usvajajući ga kao inteligenciju za novu budućnost. ,,Helikopter arhitektura,, kao koncept arhitekture budućnosti u Crnoj Gori, mogla bi postati novi medijum za komuniciranje sa nepristupačnim prostorom. Arhitektura koja dolazi odozgo, otvara nove šanse naseljavanja prostora u zaleđu, jer istina, sve adute iz fronta smo već odavno potrošili. ,,Helikopter arhitektura” predstavlja vrstu eksperimentalnog pristupa u kome će čovjek dobiti jedinstvenu priliku da kreira životni mikroambijent u najnepristupačnijim predjelima. Ovakav princip simbolički je povratak na početak, tamo gdje koegzistiraju samo čovjek i priroda, a koji je bunt sve težeg i nehumanijeg života u hiperurbanizovanim gradovima. Takav model budućih strategija, polazi od provjerenog modula 3mx2mx4m, koji kao takav može postati osnovni projektantski modul, koji jednim helikopterskim letom može da stigne na željenu lokaciju. Osim toga, ovakav koncept promoviše zaštitu životne sredine, od nepotrebne izgradnje infrastrukture, već promoviše povratak na lifestyle, koji promoviše hiking, kao tradicionalnu – lokalnu disciplinu, i kao ,,genetsku potrebu”.
Tog dana, stigli smo u Veneciju dužim vinskim putevima, kasneći na otvaranje tačno pola sata, zbog čega smo nažalost i propustili formalni dio otvaranja. Stigli smo na diskusiju, koktel i atmosferu koja je odisala zadovoljstvom svih aktera koji su učestvovali u procesu. Pohvale crnogorskom organizacionom timu, da se izbori sa velikim brojem aktera, i raznolikih pristupa. Posebne pohvale Tamari, Violeti i Maji koje su borbe vodile na terenu, što je priznaćemo bio izuzetno zahtjevan zadatak. Stav komesara da uključi preko 50 autora da ponude svoj odgovor na temu, u potpunosti sam razumjela tek kada sam pogledala katalog MIRAGES(https://www.mirages.me/en), koji je na veoma dobar način istakao važnost crnogorskih miraža, koje je preko pedeset autora formulisalo na svoj način, a koji nas, svaki pojedinačno, obavezuju na pažljiv pristup i koji kao takvi doista jesu naša laboratorija budućnosti. Smatram ga veoma korisnim štivom, koje treba da posluži kao opomena, da je u spektakularnom crnogorskom kontekstu ipak naš najveći adut za laboratorij budućnosti.
