Ovo nije politički tekst. Ovo nije jedno u nizu jugonostalgičarskih sjećanjakoja često imaju za cilj da romantizuju zajedničku prošlost i ideološki koncept. Ovo je priča o povezanosti čovjeka i mjesta, čovjeka i zemlje, čovjeka i čovjeka, koju ne može prekinuti bilo koja politička odluka, niti nova granica. Ovo je priča oepistemologiji susreta, o osjećajima, o mjestu — lieux de mémoire. Ovo je pokušaj da pokažemo višeslojnu vrijednost prostora, ali ne kao povratak prošlosti, već kao polje za reinterpretaciju, susret i stvaranje novih društvenih i prostornih potencijala.

 Napisala: Dr Ema Alihodžić Jašarović, arhitekta i docent na  Arhitektonskom fakultetu u Podgorici

U eri vještačke inteligencije, kada algoritmi preuzimaju sposobnost da analiziraju i projektuju prostore, javlja se pitanje onoga što AI nikada neće moći u potpunosti da oponaša: visceralni osjećaj čovjeka u vezi sa prostorom.
Kao takav, on nije programiran niti racionalan, i nemoguće ga je simulirati — povezan je sa kompleksnim unutrašnjim osjećajima i emotivnim reakcijama. To nam ukazuje na činjenicu da povezanost sa prostorom nije samo kognitivna,
već duboko somatska, i time veoma nepredvidiva. Ovo nas upućuje na razmišljanje da arhitektura ne postoji samo kao fizička manifestacija prostora, već kao događaj u tijelu, o čemu su pisali Zumthor, Bachelard, Pallasmaa i drugi. Još je Merleau-Ponty (1945) pokazao da percepcija prostora nije apstraktan proces, već uvijek posredovan tijelom i njegovim čulima. Ovakav pristup ujedno je i kritika sve prisutnijem, strogo vizuelnom pristupu senzacionalističkim konceptima u arhitekturi, koje AI efekti dodatno podstiču.Visceralna inteligencija zagovara važnost „utjelovljenog“ iskustva, koje Pallasmaa u svojoj knjizi The Eyes of the Skin: Architecture and the Senses naziva „haptici tijela“ i visceralnim reakcijama koje prostor izaziva  mirisi, zvukovi, teksture, temperature…). Bachelard u svojoj Poetici prostora (The Poetics of Space, 1958) piše kako prostori mogu izazvati intimne, nesvjesne i visceralne asocijacije. Peter Zumthor opisivao je važnost i ulogu atmosferične dimenzije prostora, koja može ostati dio visceralnih osjećaja i pamćenja.Vođene ovom idejom, odgovorile smo na temu ovogodišnjeg Bijenala arhitekture (Intelligens. Natural. Artificial. Collective), koja je u konkursnom raspisu za Crnu Goru imala uži tematski okvir: Terram Intelligere. Inteligenciju u vezi sa zemljom pronašle smo upravo u tom visceralnom doživljaju i iskustvu, koje nijedna vještačka inteligencija ne može zamijeniti.

Budući da upotreba AI-a uzima sve više maha, pa čak i zamjenjuje ljudsku inteligenciju u svakom aspektu naših života, neizbježno je da će to činiti i u upravljanju prostorom. Koliko god pozitivan bio doprinos, nedostaci se ne mogu zanemariti: djelovanje na temelju podataka, odvojeno od ljudskih osjećaja i emocija, može dovesti do monstruoznih rezultata, kao što je Theodor Adorno istakao u svom istraživanju sa nacistima.

Ideja je oživjeti osjećaje koje je kontakt sa zemljom i tlom Crne Gore pružao u to vrijeme, u svom dvostrukom, Janusovom karakteru. Polazeći od onoga što psihogeografija (psychogeography) istražuje — tumačenje prostora koji prenosi složene emocije, pa čak i traumu i kolektivnu prošlost — opredijelile smo se da dokažemo vrijednosti jugoslovenskog prostora, kroz visceralne osjećaje, i sada kada on više formalno ne postoji, kao zajednički prostor.

Inspiriše nas neprevaziđeni Cretto di Burri — monumentalna instalacija Alberta Burija (1984–1989), nastala na ruševinama sela Gibellina, uništenog zemljotresom 1968. godine. Umjetnik je razorenu sliku sela „zalio“ bijelim
betonom, formirajući široke pukotine koje prate originalne ulice, simulirajući raspuknuće suve zemlje. Krećući se krozpukotine, posjetioci aktiviraju sjećanja — ne samo istorijska nego i tjelesna — pri čemu prostor postaje iskustveni
entitet, a ne samo vizuelni simbol. U jednom od mnogobrojnih video razgovora koje smo vodile na relaciji Crna Gora, Atina, London, Beč… diskutovalesmo o potencijalu visceralnih osjećaja i memorije mjesta, prisjećajući se Jugoslavije, i svega onoga što smo o njoj znale. Sve tri, bez obzira na generacijsku razliku, vezivala su sjećanja i priče koje su ukazivale na snažan osjećaj
pripadnosti mjestu…

U ERI VJEŠTAČKE INTELIGENCIJE, KADA ALGORITMI PREUZIMAJU SPOSOBNOST DA ANALIZIRAJU I PROJEKTUJU PROSTORE, JAVLJA SE
PITANJE ONOGA ŠTO AI NIKADA NEĆE MOĆI U POTPUNOSTI DA OPONAŠA: VISCERALNI OSJEĆAJ ČOVJEKA U VEZI SA PROSTOROM.

Nora, koja je iskusila život i odrastanje u Jugoslaviji, ali i početak rata, a onda i odlazak sa ovih prostora, živopisno je evocirala uspomene kroz snagu prostorne memorije i ono što teško možemo prevesti… insidness.
Pozivale bismo prijatelje da govore o osjećajima i mjestima koja ih vezuju za Jugoslaviju. Bilo je to simptomatično —najčešće crnogorsko more… odlazak jugoslovenskim vozom iz svakodnevnice u onih 10 dana ljetovanja, na koje su
svi čekali.Nazvale smo taj segment istraživanja simbolično: „Ten Days in Paradise“. Željele smo kroz koncept video forme prikazati epistemologiju susreta, ilustrovanu kroz njihove narative i sjećanja na odmor u Crnoj Gori, simbolički
povezanih jugoslovenskim vozom, čiji se zvuk prepliće sa naracijama ljudi koji su učestvovali u projektu.Svi oni evocirali su sjećanja na prostor i ljude, pričajući priče koje su, kao takve, postajale dio zajedničke —kolektivne memorije. Takva akumulirana sjećanja, stvorena tjelesnim iskustvom u kontaktu sa zemljom (bodymemory), izgradiće antropološko iskustvo u prostoru, a takva veza s mjestom (insidness) je nezamjenjiva.

VIDEO JE KONCIPIRAN KAO VOZ KOJI JE KONSTANTNO U POKRETU, A ČIJI JE ZVUK PODLOGA… LIKOVI I NJIHOVI NARATIVI, NA NJIHOVIM MATERNJIM JEZICIMA, PREKLAPAJU SE I SMJENJUJU… ONI SU VEZA SA MJESTOM, ONI SU TRAGOVI, ONI SU DOKAZ DA JE POVEZANOST SA MJESTOM STVAR UNUTRAŠNJEG OSJEĆAJA.

. 

Video je koncipiran kao voz koji je konstantno u pokretu, a čiji je zvuk podloga… likovi i njihovi narativi, na njihovim maternjim jezicima, preklapaju se i smjenjuju… Oni su veza sa mjestom, oni su tragovi, oni su dokaz da je
povezanost sa mjestom stvar unutrašnjeg osjećaja. Upravo to je ono što je visceralna inteligencija — viscera (lat.) — što ukazuje na osjećanja, pamćenja i reagovanja
kroz tijelo, iznutra, iz stomaka…
Drugi segment izložbe „Toxic Beauty“ prikazuje takođe povezanost čovjeka i mjesta, referišući na isti jugoslovenski period. Ovaj dio projekta ima za cilj da istakne važnost prostornih recidiva i jugoslovenskih topografija, nastalih kao
rezultat velike ideologije o brzorastućem progresu. Artificijelnost tadašnje Jugoslavije ogledala se u megalomanskim industrijskim postrojenjima, koja su dramatično oblikovala pejzaž. Ti projekti nisu samo ekonomski artefakti, već prostorni zapisi jedne ideologije koja je transformisala prostor, topografije, ali i ljude.
Danas su ti prostori mahom napušteni i nefunkcionalni, a mnogi od njih su, nakon prestanka sa radom, ostali kao prostorni problem za koji država i dan-danas nema rješenje.
Takvi postjugoslovenski krajolici kodiraju sjećanja i osjećaje anonimnog radnika koji je nestao u anonimnosti jugoslovenske ideologije, a koja mogu biti veoma dragocjena u rekonstrukciji sjećanja, ali i u promišljanju ovih
prostora kao mjesta ponovnih susreta. Paralelno smo ispričali priče o fascinantnoj izgradnji brane na Mratinju, zbog koje je iseljeno stotine ljudi i porodica, jer su Plužine bile potopljene vodom za hidroelektranu. Ako još uvijek niste odgledali dokumentarne filmove na ovu temu, dostupni su na internetu. Tu je i priča o Aluminijumskom kombinatu KAP, koji danas predstavlja ulaznu vizuelnu sekvencu pri slijetanju
avionom u glavni grad...Crveni toksični mulj izgleda kao veoma fotogenično jezero, a u stvari vidimo višedecenijski problem ijednog od najvećih zagađivača, za kojeg još uvijek nemamo rješenje.

Prikazali smo tragičnu sudbinu Ulcinjske solane i njen nadrealni pejzaž koji strahuje od potpunog uništenja i pretvaranja u građevinsko zemljište. Tu su i spektakularni „beauty toksični pejzaži“ rudnika uglja i boksita… Njihovi
fragmenti simbolično su prikazani u zatvorenim staklenim kutijama i kao takvi se mogu gledati, ali ne idodirnuti (3D printanitereni / topografije, kao i originalni elementi tla — so, crveni mulj iz KAP-a, ugalj, boksit, kamen, beton…).
Ova dualnost tematskog okvira izložbe upravo referiše i na dvostruko značenje koje je uspostavljeno u nazivu i
realizaciji izložbe: „Do Not Touch Yugoslavia!“
Ovakav koncept postavlja pitanje: da li je moguće petrificirati prostornu memoriju, onako kako je to uradio Alberto Burri, kreirajući novu šansu na zemljotresom uništenom tlu?
Važno je istaći da se ovakav pristup ne može poistovijetiti sa pojmom „brownfield“, koji se u urbanističkom i ekonomskom diskursu najčešće vezuje isključivo za fizičku transformaciju zapuštenih i degradiranih područja.
„Brownfield“ se zasniva na pragmatičnim i ekonomskim činjenicama, dok ovakav pristup sugeriše višeslojnost mjesta kao kolektivne memorije i identitetskog kontinuiteta. Afirmacija takvog tumačenja prostora kao nosioca zajedničkih
sjećanja (place memory by Edward Casey), pozicioniranih na mjestima dramatičnih topografija „toxic beauty“, mogla bi postati jedinstvena osnova za kreiranje novog potencijala.

Tako nastaju nove, posebne vrijednosti prostora koje kreiraju nešto što možemo nazvati „power of space“ (Dolores Hayden). U tom smislu, krajnja poruka ovog koncepta jeste: umjesto što gradimo nove prostore, nerijetko bez
promišljanja, treba obratiti pažnju na ona mjesta u kojima su snažno kodirana sjećanja zajednice, a koja su infrastrukturno već izgrađena. Njihovom transformacijom kreira se dublji osjećaj pripadanja mjestu i zajednici, a što
je Yi-Fu Tuandefinisao kao ljubav prema mjestu (topofilija). Rezultate istraživanja nismo prikazale u Veneciji, ali je naša multimedijalna izložba „Do Not Touch Yugoslavia“otvorena simbolično 13. jula 2025. godine u galeriji
Panagiotis N. Soukakos, Istorijskog arhiva – Muzeja Epira (Soufari Serai) u grčkom gradu Ioannina. Izložba je realizovana pod pokroviteljstvom Opštine Ioannina, a otvorio ju je gdin. Minas Paschopoulos, zamjenik
gradonačelnika za kulturne institucije, događaje i kulturu. Publici su se obratile direktorka muzeja Martha Papadopoulou iautorke izložbe Nora Lefa i Ema Alihodžić Jašarović.
Svrha izložbe je osvijetliti neke od nevidljivih kvaliteta koje izmiču vještačkoj inteligenciji, ali koje percipiraju najdublji aspekti našeg postojanja (visceral intelligence), na primjeru prostora Crne Gore nastalih u vrijeme ujedinjene
Jugoslavije.

REZULTATE ISTRAŽIVANJA NISMO PRIKAZALE U VENECIJI, ALI JE NAŠA MULTIMEDIJALNA IZLOŽBA „DO NOT TOUCH YUGOSLAVIA“OTVORENA SIMBOLIČNO 13. JULA 2025. GODINE U GALERIJI PANAGIOTIS N. SOUKAKOS, ISTORIJSKOG ARHIVA – MUZEJA EPIRA (SOUFARI SERAI) U GRČKOM GRADU IOANNINA.
  

Autorska izložba: Ema Alihodžić Jašarović (Crna Gora), Nora Lefa (Grčka), Sara Stojkanović (Crna Gora), Jul, 2025. Ioannia, Grčka
.