KAD RADITE NA PROJEKTIMA U CRNOJ GORI, U ARHITEKTONSKOM STUDIJU, SAZNATE RAZLIČITE ZANIMLJIVOSTI. RECIMO, AKO JE REALNA MJERENA VELIČINA VAŠE KATASTARSKE PARCELE 1500M2, A U LISTU NEPOKRETNOSTI IZ NEKOG RAZLOGA PIŠE 1485M2, SVI ĆE UZETI TEKST KAO VAŽEĆI PA ĆE VAŠIH 15M2 JEDNOSTAVNO IŠČEZNUTI. TO ĆE ONDA DIREKTNO UTICATI I NA VELIČINU OBJEKTA KOJI SMIJETE GRADITI, NJEGOVE KOEFICIJENTE, GABARITE, POJAVNOST.

Nema smisla boriti se protiv toga, jednostavno, tako stvari funkcionišu ovdje, rečeno nam je.

Ne znam da li ste znali da je katastar opštine Kotor, izmješten za 93cm u stranu? Informacija koja kruži je da su za to krive stare Austrijske karte i mape, koje su usvajane, precrtavane i digitalizovane, i kao takve predstavljaju zvaničnu katastarsku podlogu opštine Kotor.

Neka bude da sam prije deceniju, ili više došao u kontakt sa radom Jeremy-ja Clapina. Pišem, neka bude, jer mi nije ni namjera, ni obaveza da ovdje iznosim velike životne istine, pa čak ni istine uopšte.

Dakle, ima tome vremena, sigurno preko deceniju, može biti i više, kada sam, na preporuku prijatelja, pogledao kratkometražni crtani film Une Histoire Vertebrale (Priča o kičmi), Jeremy-ja Clapina, iz 2004. godine.
Nijema priča u slikama, o nesnađenima, nerazumijevanju, drugačijem pogledu na svijet, koja čini da se osjećamo otuđeno, katkad i prilično usamljeno.
Romantično, šmekerski i svedeno, Clapin pored umješnosti da ispriča priču posjeduje i zaista zanimljiv crtački stil koji cijelom dijelu daje formu i prizvuk Pariza kakav smo posmatrali u djelima evropskih režisera iz devedesetih godina prošlog vijeka, pa čak i ranije.
Divim se kad neko u kratkim formama uspije prenijeti emociju, nadići fabulu, uvesti tvist i ostaviti nas pod uticajem pogledanog. Ima tu nešto prostorno i arhitektonično.
Uz malo istraživanja, lako je danas naći drugi film istog umjetnika, nazvan Skhizein. Ovaj je za nijansu duži ali možda baš za toliko upečatljiviji.
Riječ je o muškarcu, Henry-ju, koji se ispovijeda psihijatru u ordinaciji, onoj ordinaciji kakvoj je znamo sa gotovo svih, američkih i drugih filmova, kao kod Mikija Manojlovića, Na terapiji, recimo.

On se žali da je pod udarom meteorita, (ne asteroida kako nezainteresovani psihijatar misli) umjesto smrti ostao izmješten iz sopstvenog tijela, tačno za 91cm, u stranu. Nije tu bilo nekih drugih nuspojava, osim ove, prilično bizarne i bitne za nastavak funkcionisanja mladog Henry-ja.
Kako živi sam, u blokovskom soliteru, nije mu preostalo ništa drugo već da nauči da funkcioniše sa novonastalom situacijom. Trudi se, crta po stanu sve pomjereno, kodira svoje biće na izmještenost, izopštenost, defekt. Vremenom napreduje i u stanu nema većih problema za obavljanje svakodnevnih obaveza.
Na poslu je stvar izazovnija, budući da se očekuje agilnost i rezultati kako bi održao korak sa skupinom sličnih likova u ogromnoj, bezličnoj kancelariji, po ugledu na one post ratovske (Drugi svjetski rat), Mad men, daktilografske službe.
Malo, po malo, naš dragi, izmješteni Henry, postaje majstor koji vozi kroz život ne sa mjesta vozača ni suvozača, već van vozila, naviknut na nenormalnost i očigledan deformitet.
Ipak, u njemu nešto čovječno teži uzeti kontrolu nad sopstvenom sudbinom i vratiti se u sedlo jedinog bića. Osluškuje nebo, meteore, posmatra vasionu, a matematikom i intuicijom vođen predviđa novo mjesto za udar meteorita, koji bi ga vratio u centar, u vinklu.

Uspijeva u svojoj namjeri, meteorit ga ponovo udara.
Budi se.
Sad je u odnosu na pređašnje stanje još za 75cm niže. Da, tako je, za 91cm u stranu i 75cm niže.
Uči se novom životu i novim pravilima i kapira da nema kud. Tako sve do kraja, dok ne prestane biti tu. Izmješten zauvjek i obrisan, ali bez boli koja je dugo bila prisutna. Više ga ne dodiruje stvarnost. Više mu čak ni ne smeta.
Pogledajte, imate sve na netu, bez profila i šifara. Mene nesretni Henry podsjeti na nekog, nijesam siguran na koga tačno. Na Kotor možda, na Lijepu našu.