Prostor_66

PROSTOR BANNER

Dvije decenije sazrijevanja

Jubilej dvije decenije od osnivanja studijskog programa Arhitektura /

Arhitektonski fakultet u Podgorici 2022. godine obilježava jubilej dvije decenije od osnivanja studijskog programa Arhitektura (2002-2022). Tim povodom planirana je serija programskih aktivnosti, od kojih su neke već realizovane, kao što je svečana proslava, na kojoj su dodijeljene diplome i plakete zahvalnosti, kao i retrospektivna izložba prof. Aleksandra Kekovića, a u najavi je godišnja studentska izložba, takmičarskog karaktera - Projekat godine, planirana za sredinu novembra, kao i izrada monografije. Kako sam najprije kao student, a potom kao saradnik u nastavi sa decenijskim angažmanom, danas kao docent, svjedočila razvoju i rastu ove škole, njenim težnjama, nekad sukobljenim sa mogućnostima, uspjesima koji se mjere kvalitetnim studentima, koji po završetku studija grade novu crnogorsku arhitektonsku scenu, ovaj tekst neće biti očekivani, retrospektivni i sveobuhvatni pogled na bitne događaje iz bogate dvodecenijske prakse, već kratak autobiografski prikaz odrastanja u ovoj školi arhitekture.

Untitled 1

Sjećam se kada sam 2005. godine u čudno srećnoj i vidno istremiranoj grupi tek svršenih maturanata, zaljubljenika u ideju o arhitekturi, o kojoj nisu znali ništa osim ono što su spremili iz Johnsonove Istorije umjetnosti, čekala ispred zgrade Tehničkih fakulteta prozivku za početak prijemnog ispita. Kako sam uz roditelje inženjere, odrastala na gradilištima, a prvi honorar zaradila slažući tatine projekte ogromnih formata na A4, igrajući se sa maminim letrasetom, i listajući časopise Čovjek i prostor, ovo je bio prilično očekivan izbor.

Prijemni ispit, nimalo jednostavan, sa složenom žičanom kompozicijom, zakačenom za kasetiranu tavanicu koja vas testira na perspektivu, pamtiću po, sada već pokojnom profesoru Dušanu Lazarevskom, od koga smo se, usljed iznenadne smrti, teška srca oprostili 24. oktobra ove godine. Njegov autoritativni glas, disciplina u gestu, ali i blagi osmijeh, i par ključnih usmjerenja, ostaće zauvijek upamćeni kao ugodan ispit koji najavljuje novi, značajno ozbiljniji ciklus. Nove generacije, biće uskraćene za njegova maestralna predavanja sa analognih slajdova, njegove duhovite a ujedno sa mjerom stroge korekcije, uz fantastične skice koje kasnije dugo čuvate u fioci, životne lekcije kojima nas je opominjao i spremao za rad i bitke na terenu. Meni su one i danas najvažnije na frontu. Hvala mu na svemu.

BBBBB

Bila sam četvrta upisana generacija na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Prethodne tri su bile sjajne. Učili smo od njih, sa pažnjom gledali njihova rješenja, razmjenjivali materijal, koji smo dragocjeno čuvali, jer u nedostatku storage prostora na računarima, svaka digitalna knjiga je bila prava dragocjenost. Živjeli smo ideju o novoj školi arhitektrue, i bili veoma počastvovani što smo imali priliku da budemo njeni đaci. Prve godine fakulteta proveli smo u prostorijama zgrade Tehničkih fakulteta, svjedočeći izgradnji nove zgrade. Projekat je nažalost, izveden samo djelimično, i narednih godina, provešćemo na relaciji između te dvije zgrade, sve do ove godine, kada veoma izvjesno očekujemo nastavak izgradnje.

Ideja o osnivanju Arhitektonskog fakulteta pripisuje se pokojnom profesoru Aleksandru Baćku Kekoviću, koji je sa nekolicinom entuzijasta i kolega, te 2002. godine skupio hrabrosti, znanja i energije i iskrojio program za novu školu, koja ove godine obilježava dvadeset godina postojanja. Iako smo započeli kao departman Građevinskog fakulteta, vrlo brzo, Arhitektonski fakultet počinje djelovati nezavisno. Moja generacija, imala je sjajnu postavku asistenata, koji su kao mladi, mahom tek svršeni beogradski studenti arhitekture, radili sa nama, a rezultati našeg zajedničkog početničkog entuzijazma bio je vidljiv u svim segmentima i rezultatima. Ograničeni prostorni kapaciteti, i to što je najveći dio nastavnog kadra dolazio sa strane, razumjeli smo isključivo kao proces odrastanja škole, i tako smo se i odnosili prema tome.

Živa fasada


Ideja o osnivanju Arhitektonskog fakulteta pripisuje se pokojnom profesoru Aleksandru Baćku Kekoviću, koji je sa nekolicinom entuzijasta i kolega, te 2002. godine skupio hrabrosti, znanja i energije i iskrojio program za novu školu, koja ove godine obilježava dvadeset godina postojanja.


Studije arhitekture vezujem za četvorogodišnji život u studiju u kome smo provodili dane i noći crtajući. Kompleksni sintezni projekti, uvijek zgusnuti termini predaje, uvijek premalo vremena, stresne noći uoči predaje elaborata, posjekotine skalpelom prilikom izrade maketa od foreksa, loše grafičke kartice na računarima a prevelike ambicije, čekanje rendera uz cigar i bokal kafe, usmeni ispiti iz istorije, šestosatni kolokvijumi, prosuta kafa cimerke na pausu, šizofrena cijepanja koja balansiraju između napustiti faks ili ipak ostati tu, najbolje plej liste u studiju, loša brza hrana, nespavanja, dobar film u pauzama, tuđe žurke jer za naše nismo imali vremena, i još mnogo toga…samo su insertovani fragment života narednih četiri godine. Iz ove perspektive ću reći, dobrog života. Tad nisam mislila tako.

Izložba Interaction

Bila sam dio prve generacije tek uspostavljenog master programa na fakultetu. Profesor Aleksandar Keković je bio moj mentor na master radu. Na veoma sugestivan način, okupirao  me je teorijom, i motivisao da istražujem perceptivnu logiku i orijentacionu reakciju u gradovima, i budem počastvovana prvim master radom odbranjenim u našoj još uvijek mladoj školi. Bila je to posebna čast i zadovoljstvo.

Odmah po završetku studija, dugogodišnji profesor beogradskog Arhitektonskog fakulteta Aleksandar Radojević, koji je dao posebnu ozbiljnost i kvalitet školi, a koji je svoje predavačko iskustvo dijelio sa studentima širom svijeta, počastvovao me je pozivom, da budem njegov asistent na svojim predmetima, među kojima je Arhitektonska grafika, na kojoj sam, nakon dvanaest godina izabrana u zvanje docenta. Tokom budućeg decenijskog rada u statusu saradnika u nastavi, uspjela sam da upoznam dvanaest novih generacija, i stotine novih mladih ljudi, koji vjeruju u arhitekturu. Dobro, ne baš svi. Iskustvo rada na fakultetu opisujem kao najdragocjenije, jer imati posao u kome svakodnevno radite sa mladim ljudima od 18 do 25 godina, istražujete prostor, mislite arhitekturu, razrađujete nove koncepte, maštate, razgovarate, crtate, pričate o budućnosti, i radite za budućnost gradova, stvarajući preduslov za bolje i zdravije društvo, sigurno je najbolji izbor koji sam napravila u svojoj profesionalnoj karijeri.

Veče kviza

Škola je svih tih godina rasla i sazrijevala, težeći da se programski približimo onima koji imaju višestruko duže iskustvo postojanja od nas, učeći od boljih, uvažavajući one koji su nam pružali podršku i vjerovali u ideju. Uspjeli smo da sinhronizujemo program sa evropskim partnerskim školama, kreirajući jednostavniji ambijent za mobilnost i kretanje naših studenata na razmjene u inostranstvu, a što je preduslov za izgradnju vidljivog i konkurentnog akademskog ambijenta. Radili smo na terenu, istraživali sela i gradove, pobjeđivali na smotrama arhitekture, izlagali u regionu i inostranstvu, učestvovali u međunarodnim projektima, organizovali radionice, bavili se krovovima, zelenim politikama, topili plastiku, ugostili ex Yu kongres,EASU, pravili paviljon, pravili eksperimente, gledali filmove, bavili se fotografijom, učestvovali na kongresima, konferencijama…

Prevazišli smo izuzetno teške okolnosti online studiranja tokom pandemije Covid, jer složićemo se, nije jednostavno studirati arhitekturu putem zooma, posebno onima koji se prvi put susreću sa njom. Bilo je iscrpno za sve nas, za studente, nastavnike, i sve one ukućane koji su nas slušali po četiri i više sata u kontinuitetu. Prevazišli smo i sve one prostorne nedostatke, zbog kojih smo često imali kompleks da smo mali, dok naši studenti i njihovi rezultati uvijek demantuju takve stavove, kako na domaćem tako i na stranom terenu. Strpljivo smo čekali brojne pokušaje, i sada dobijamo novu zgradu u kojoj smo već izmaštali nove sale, učionice, prostor za crtanje, maketarnice, i sve ono što su naši studenti zaslužili.

tetet

Desila nam se smjena generacija, i gotovo istovremeno su u penziju otišli naši dragi profesori Svetislav Popović, Rifat Alihodžić, Dušan Vuksanović i Ratko Mitrović, a na njihovo mjesto, došli su novi mladi ljudi, koji su godinama unazad srastali sa školom, trudeći se da svojim programom i djelovanjem doprinesu povećanju kvaliteta i vidljivosti škole na regionalnom i međunarodnom nivou. Dvije decenije škole, dalo je veliki broj sjajnih studenata koji su svoje školovanje nastavili u inostranstvu, na prestižnim školama širom Evrope, odakle nam se javljaju kao veoma uspješni studenti ali i predavači. Razumjeli smo to kao zajednički kompliment, i stimulaciju da nastavimo da radimo još bolje. Dvadeset godina postojanja formiralo je i osnažilo neku novu, raznoliku arhitektonsku scenu, pri čemu učinke prepoznajemo na pojedinačnim veoma uspješnim, i regionalno priznatim intervencijama bivših studenata, danas afirmisanih arhitekata. Stvaralačka praksa koju omogućava arhitektonsko obrazovanje povećava vidljivost arhitektonskog delovanja u društvenom kontekstu, iako nažalost, investitorski trendovi gradogradnje, hiperurbanizacija kapitala, uzrokuju i onaj dio arhitektonske scene sa negativnim prefiksom na koju ne možemo biti ponosni. Zato uloga Arhitektonskog fakulteta mora biti od ključne važnosti, kako bi analizirala mogućnosti i probleme kreativnog djelovanja mladih arhitekata danas, kao i to kako arhitektonsko obrazovanje reaguje na njih, ali i da motiviše i stimuliše kulturu dijaloga i polemike, nepristrasne i odgovorne kritike.

Danas, kada se osvrnem unazad, veoma sam ponosna što sam bila dio jedne priče sa velikim težnjama, koja je u veoma ograničavajućim okolnostima, uspjela da sačuva i izgradi ideju o školi koja će crnogorskom prostoru dati nove snage koje će se boriti za bolji grad, prostor ali i bolje društvo…Istinski vjerujem da škola koju predvodi žena, mora biti senzibilisana ali i odgovorna prema zdravim i progresivnim politikama i odlukama, koje će školu usmjeriti ka savremenoj, interdisciplinarnoj, i međunarodno prepoznatljivoj budućnosti. Sigurna sam da će izgradnja nove zgrade biti jedan od prelomnih trenutaka, koji će kreirati ambijent za novi scenario dalje edukacije, baziran na principima respektabilnog odnosa prema prostoru, kontekstu i tradiciji, sa principima estetske jednostavnosti i kompozicijskog senzibiliteta, i sa potrebom da se orijentiše ka savremenim tehnološkim trendovima,  i novim teorijskim promišljanjima.

 

 LOGO WHITE

Časopis za Arhitekturu, građevinarstvo, enterijer. dizajn i ličnosti.

Kontakt


Tel: +382 (0) 20 653 271

Tel: +382 (0) 69 429 375

Tel: +382 (0) 67 210 904

E-mail: casopisprostor@gmail.com

Podgorica

 

Časopis Prostor u inboxu

PRIJAVA ZA NEWSLETTER:

We do not spam!