Intervju: 3LHD - Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak
„Politički kontekst vremena u kojem arhitekta djeluje, apsolutno je određujući za njega i njegovo djelo. Tako je bilo kroz čitavu istoriju, tako je i sada. Mi mislimo da ograničenja treba prihvatiti, da nas trebaju inspirisati, da djelo uvijek nastaje u kontekstu vremena i mjesta. Naravno ima „teških“ vremena za arhitekturu, kao i sada, ali arhitekti se trebaju i moraju prilagođavati. Međutim, isto tako uvijek trebamo biti vjerni sebi, zatim javnoj ulozi i značenju našeg rada, i nikada biti samo sluge klijenta. Javna uloga arhitekte se vrlo srozala, zadnjih decenija pogotovo i mislim da tu moramo biti puno jači i odlučniji. Uvijek se može reći ne, i ostati svoj.“- za Prostor priča Saša Begović jedan od partnera poznatog hrvatskog arhitektonskog biroa 3LHD.
3LHD je arhitektonski biro usmjeren na integraciju različitih disciplina - arhitekture, urbanog i pejzažnog uređenja, dizajna i umjetnosti.
U svome radu 3LHD arhitekti neprekidno istražuju nove mogućnosti interakcije i integracije arhitekture, društva i pojedinca. Studio ima savremen pristup arhitekturi, a svako pitanje se rješava kroz saradnju, znanje i iskustvo 30 - tak stalno zaposlenih i saradnju sa brojnim stručnjacima iz drugih oblasti.
Projekti poput Mosta hrvatskih branitelja u Rijeci, hrvatskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Japanu EXPO - u 2005. godine, hrvatskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Španiji EXPO - u 2008. godine, splitske Rive, dvorane Bale, hotela Lone u Rovinju, Zagrebačkog plesnog centra, kao i Centra Zamet u Rijeci, afirmirali su studio ne samo u stručnim krugovima već i u širem krugu javnosti, domaće i strane.
Predstavljali su Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2010. godine, 12. Internacionalnoj izložbi arhitekture, 2008. godine učestvovali su na izložbi „Mare Nostrum“ Drugog internacionalnog bijenala arhitekture u Roterdamu i na grupnoj izložbi u Bostonu na univerzitetu Harvard: „New trajectories: Contemporary Architecture in Croatia and Slovenia“.
3LHD je za svoj rad primio niz domaćih i nekoliko važnih međunarodnih priznanja i nagrada, među ostalima nagradu za najbolju sportsku građevinu na Svjetskom festivalu arhitekture WAF 2008. godine, bronzanu medalju za najbolje objekte namijenjene sportu i rekreaciji IOC IAKS award 2009. godine, AR Architectural Review Award (UK), ID Magazine Award (USA) i hrvatske strukovne nagrade Drago Galić (2008. godine) Bernando Bernardi (2009. i 2005. godine), Viktor Kovačić (2001. godine) i Vladimir Nazor (2009. i 1999. godine).
Na prvoj arhitektonskoj konferenciji u Crnoj Gori, koju je organizovala Urbanističko – Arhitektonska Asocijacija Crne Gore predavanje je održao i Saša Begović iz biroa 3LHD, pa smo iskoristili priliku da vam prenosemo njegovo viđenje o ahitektonskoj sceni Hrvatske, ali i regiona, i princip rada studija 3LHD.
- 3LHD, Zagreb Dance Centar, photo by Sandro Lendler
Knjiga „A Peripheral Moment“ Ivana Rupnika je bila povod za temu Vašeg predavanja u Podgorici, na prvoj arhitektonskoj konferenciji u Crnoj Gori. Možete li nam definisati Vaš stav o arhitekturi Hrvatske, ali i regiona, u ovom trenutku?
Stav o HR arhitekturi se definitivno može isčitati kroz knjigu. Knjiga „A Peripheral Moment“ u izdanju uglednog izdavača Actar, prikaz je visokoproduktivne decenije arhitektonskog eksperimentisanja u Hrvatskoj između nasilnog raspada Jugoslavije i njene spore integracije u EU. Rupnik vodi čitaoce kroz pojavu ove nove zanimljive i internacionalno prepoznate arhitektonske scene, koja je nastavak izvanredne hrvatske arhitektonske modernističke tradicije XX vijeka. Naravno, ta scena je kao i uvijek na samom rubu ujedinjene Evrope, inspirisana najviše teritorijom, ali i svim okolnim uticajima. Rupnik koristi tezu periferije centra vs. provincije, Ljube Karamana i objašnjava periferiju kao poseban prostor umjetničke produkcije različit od onog iz centra ili provincije. Takođe, koristi i koncept arhitektonskog eksperimentisanja Manfreda Tafurija, kao i savremene pojmove agencije. Stav je uokviren korišćenjem različitih pogleda, uključujući i renomirane svjetske teoretičare i njihovog posmatranja ovog trenutka, kroz atmosferu tog razdoblja definisanu Hrvatskim složenim post - socijalističkim/poslijeratnim identitetom. Naravno i kasnije pozicioniranje arhitektonske struke vis – a - vis tog konteksta, praksi koje su se pojavile i kroz niz razgovora sa odabrana četiri (prema Rupniku) najznačajnija arhitektonska biroa: Njirić +, Randić - Turato, Studio UP i mog studija 3LHD.
Koliko je profesija arhitekte ograničena političkim kontekstom jednog vremena?
Politički kontekst vremena u kojem arhitekta djeluje, apsolutno je određujući za njega i njegovo djelo. Tako je bilo kroz čitavu istoriju, tako je i sada. Mi mislimo da ograničenja treba prihvatiti, da nas trebaju inspirisati, da djelo uvijek nastaje u kontekstu vremena i mjesta. Naravno ima „teških“ vremena za arhitekturu, kao i sada, ali arhitekti se trebaju i moraju prilagođavati. Međutim, isto tako uvijek trebamo biti vjerni sebi, zatim javnoj ulozi i značenju našeg rada, i nikada biti samo sluge klijenta. Javna uloga arhitekte se vrlo srozala, zadnjih decenija pogotovo i mislim da tu moramo biti puno jači i odlučniji. Uvijek se može reći ne, i ostati svoj.
- 3LHD, Zamet Center, photo by: Dami Fabjanić
“Mi mislimo da ograničenja treba prihvatiti, da nas trebaju inspirisati, da djelo uvijek nastaje u kontekstu vremena i mjesta. Naravno ima „teških“ vremena za arhitekturu, kao i sada, ali arhitekti se trebaju i moraju prilagođavati.”
Vaš projekat za Splitsku rivu je izazvao brojne polemike što stručne, što samih građana Splita. Kako ste na kraju uspjeli da se izborite sa svim tim problemima i „izgurate“ projekat do kraja?
Izgurali smo ga, kao i sve naše projekte, našom upornošću i tvrdoglavošću, ali i kvalitetom koncepta i vrlo preciznom i dosljednom stručnom procedurom. Gledano sa vremenske distance od 5 godina i vremenskog i političkog konteksta tog doba, dosta je logično da je takav veliki i značajni javni projekat izazvao toliko polemika. Riva je najznačajnij gradski prostor Splita, a ja bih rekao i jedan od najznačajnijih javnih i urbanih prostora na Mediteranu. Sama pozicija da je ispred Dioklecijanove palate i činjenica da je aktivan 365 dana u godini, Splićani ga zovu Tinel - dnevni boravak, već ga dovoljno određuju. Taj prostor nikada u istoriji nije bio uređivan i dizajniran, nije istraženo njegovo podzemlje, nastajao je spontano. Takođe, u Splitu se ništa veliko nije događalo i gradilo 30 godina još od mediteranskih igara i stadiona Poljud. Sve to je projekat stavljalo pod pojačanu lupu javnosti, pogotovo današnjih puno agresivnijih i „žutih“ medija. Srećom, projekat je od početka išao po javnoj i stručnoj proceduri; javni konkurs sa uglednim žirijem, konzervatorima, koji su dalje pratili projekat do kraja, odlučnošću gradske uprave da to izvedu do kraja, odličnim našim saradnicima i izvođačima. Prvi put u istoriji tako je potpuno istraženo i mapirano arheolosko podzemlje, UNESCO je napisao potvrdu da smo to napravili odlično, projekat je publikovan i nagrađivan po svijetu, a čini mi se da su ga i Splićani prihvatili, iako je vrlo loše komunalno održavan.
Projekat za sportski centar Zamet u Rijeci je dobio veliki broj priznanja, što domaćih, što inostranih. Po čemu je on specifičan i koja je bila ideja kojom ste se rukovodili pri izradi projekta?
Smješten u riječkoj četvrti Zamet novi Centar Zamet na ukupnoj površini od 16 830 m2 smješta razne sadržaje: sportsku dvoranu kapaciteta 2380 mjesta, mjesnu upravu sa polivalentnom dvoranom, ogranak gradske knjižare, 13 lokala za trgovačke, uslužne, sportske i ugostiteljske sadržaje, kao i javnu garažu kapaciteta 250 mjesta.
Sportska dvorana je trećinom svog volumena usječena u teren, a građevina sa javnim i uslužnim sadržajima potpuno se uklapa u teren. Arhitektonski element oblikovanja centra Zamet su „trake“ koje se protežu u smjeru sjever - jug, a funkcionišu istovremeno kao urbanistički element koji stvara javni trg i sponu između parka i škole na sjeveru i Ulice Bože Vidasa na jugu.
„Teritorijalne trake“ inspirisane su riječkom stijenom, koju dvorana bojom i oblikom artificijelno reinterpretira, a obložene su sa 51 000 keramičkih ploča koje su prema ideji studija 3LHD proizvedene specijalno za Centar Zamet. Čelični nosači raspona 55 metara različitih visina omogućavaju osvjetljenje dvorane prirodnim svjetlom.
Dvorana je projektovana prema savremenim svjetskim standardima za internacionalna sportska takmičenja. Koncept dvorane zasniva se na fleksibilnosti prostora. Sam prostor igrališta je veličine 46 x 44 metra, sa dva rukometna terena. Gledalište je zamišljeno kao sistem teleskopskih tribina koje se izvače prema potrebi, a za vrijeme svakodnevnog korišćenja zona gledališta se u potpunosti transformiše u iskoristivi sportski prostor. Dvorana sadrži sve propratne sadržaje za profesionalni trening i takmičenja, ali se vrlo jednostavno može prilagoditi za organizaciju koncerata, skupova i sajmova. Enterijer dvorane odabirom materijala - drvo i akustični paneli, sugeriše da se radi o velikom dnevnom boravku za sportiste. Glavni pristup dvorani i svim ostalim sadržajima ostvaren je sa javnog trga smještenog zapadno od dvorane. U podrumskoj etaži ispod cijelog kompleksa nalazi se garaža.
- 3LHD, Riva Split Waterfront, photo by: Domagoj Blažević
Nedavno je i zvanično otvoren hotel Lone, nadomak Rovinja, koji je po mnogo čemu interesantan i kompleksan projekat, posebno imajući u vidu da je u pitanju koncept dizajn – hotela. Kako ste uspjeli da ukombinujete sve aspekte – arhitektura, pejzaž, dizajn, mobilijar, akustika, instalacije... - obzirom na različitost sadržaja koje objekat pruža?
Hotel Lone, prvi dizajn hotel u Hrvatskoj, smješten je u park šumi Monte Mulini, najatraktivnijoj turističkoj zoni Rovinja, u neposrednoj blizini legendarnog hotela Eden i novog butique hotela Monte Mulini. Neposredno okruženje hotela je jedinstven i zaštićen ansambl šume Monte Mulini u uvali Lone.
Pojam dizajn hotel govori o prostoru koji njeguje koncept zanimljivog i funkcionalnog oblikovanja osmišljenog od renomiranih hrvatskih kreativaca mlađe generacije - arhitekata, konceptualnih umjetnika, produkt, modnih i grafičkih dizajnera. Arhitekturu hotela potpisuje studio 3LHD, a enterijer i mobilijar su dizajnirani i odabrani namjenski za sve sadržaje hotela kako bi se postigao jasan i prepoznatljiv identitet. Oblikovanje namještaja potpisuje Grupa Numen / For Use. Tekstilni dekor i dizajn uniformi osoblja potpisuje modni studio I - GLE. Grafike na tekstilu u sobama izradio je umjetnik Silvio Vujičić. Umjetničke instalacije u lobijima hotela djelo su Ivane Franke – „Room for running ghosts“, Silvija Vujičića - „In the hanging garden no one speaks“ i modnog studia I - GLE - tekstilne kompozicije No1, No2, No3. Za izgled welness & spa centra zaslužan je Studio92, dok je pejzažnu arhitekturu hotela definisao Studio Kappo. Vizuelni identitet hotela osmišljen je u agenciji Bruketa & Žinić OM.
Identitet hotela prepoznatljiv je kroz oblikovanje pročelja na kom dominiraju horizontalni potezi - ograde terasa oblikovane kao skošene brodske palube koje se sužavaju prema višim etažama. Kompleksan teren sa velikim visinskim razlikama uslovio je raspored unutrašnjih sadržaja kroz dinamično preplitanje javnih prostora i smještajnih jedinica na svim etažama. Specifični „Y“ nacrt omogućio je racionalnu organizacijsku šemu, kvalitetan pogled iz svih soba i okupljanje svih javnih sadržaja oko centralnog lobija koji vertikalno povezuje sve etaže hotela. Na taj se način dobio prostor impresivne veličine i visine sa zanimljivim vizurama u kom i oko kog se odvijaju sve vitalne funkcije hotela.
3LHD i Grupa Numen / For Use su u projektu enterijera odabrali ambijent okruženja kao najznačajniji likovni element hotela koji bi trebao bitno definisati sve vizure unutrašnjosti hotela. Sa tom namjerom naizmjenično su na bočne zidove soba postavljena ogledala koja reflektuju svjetlo i sliku mediteranskog rastinja, dovodeći ih u dubinu enterijera, ispunjavajući unutrašnjost okruženjem. Zelenilo se reflektuje i na sjajnim površinama tavanica u javnim prostorima pojačavajući efekat okružujućeg pejzaža.
Konceptualne pretpostavke pri projektovanju hotela, kao i oblikovanje dizajna enterijera inspirisano je projektantskim dostignućima hotelske arhitekture prošlog vijeka nastale na prostorima Jadrana, uz snažnu crtu savremenosti izraženu u materijalima, funkcijama i tipologijama, pa tek posljedično i u formama.
“Nagrade su važne kao priznanja da dobro radite. Bitna su i kao priznanje struke, pogotovo internacionalna, jer tipično za našu sredinu, dok „ne pobjediš na Wimbeldon - u“, nisi bas nešto.”
Kakva su Vaša iskustva u radu na konkursima van Hrvatske i koliko se razlikuju kriterijumi vrednovanja koncepta i same ideje?
Iskustva su od prvog dana (3LHD je osnovan 1994. godine) dosta dobra i relativno uspješna. Radili smo na konkursima u Koreji, za njihov Nacionalni Muzej u Seulu, u Japanu smo radili i izveli Hrvatski Paviljon na EXPO 2005. godine u Aichi - ju, a isti smo modifikovali za EXPO 2008. godine u Saragosi, Španija. U Kini smo radili i dobili prvu nagradu za EECC (Eastern European Cultural Centre) u gradu XiAn, koji još čeka izvođenje. Nedavno smo radili i u Beogradu na jednom konkursu, a trenutno radimo na projektu Port Landscape Sports Centre u centru Toronta, Kanada, koji smo dobili na pozivnom konkursu. Naša je želja da u slijedećem periodu više radimo internacionalnih arhitektonskih konkursa, međutim želimo ih vrlo pažljivo i selektivno birati. Inače, za konkurs je prvenstveno bitan dobar i kvalitetan raspis/program i kvalitetan žiri koji zna prepoznati najbolji koncept.
U toku Vaše karijere ste dobili mnoga priznanja i nagrada, kao što su godišnja nagrada Vladimir Nazor – dva puta, nagrada Bernardo Bernardi, AR+D nagradu za najbolje nadolazeće svjetske arhitekte, World Architecture Award… Šta Vam lično znače ova priznanja, i koliki podsticaj imaju za dalji rad Vašeg biroa?
Nagrade su važne kao priznanja da dobro radite. Bitna su i kao priznanje struke, pogotovo internacionalna, jer tipično za našu sredinu, dok „ne pobjediš na Wimbeldon - u“, nisi bas nešto. Ali, isto tako nagrade nas ne smiju uspavati, nego biti podsticaj da se radi još bolje i da se svaki dan napreduje, jer u našoj struci moraš napredovati, pratiti, arhitekti ne idu u penziju, rade do kraja.
Da li neki od objekata koje se radili posebno volite istaći, kao reprezent Vašeg rada, ideje, filozofije projektovanja?
Svaka nova realizacija je - najdraža. Iza nas je preko 200 projekata u 17 godina rada, 50 - tak realizacija; od prvih porodičnih kuća, Mosta, do teatarskih i sportskih zgrada, pa sada do nedavno dovršenog hotela Lone. U svakoj smo nešto novo naučili, utvrdili već postojeće znanje i ustanovili sa čime ćemo se baviti u sijedećoj.
3LHD, Hotel Lone, photo by: 3LHD
Na predavanju u Podgorici istakli ste da arhitekturu budućnosti vidite u dogradnji. Da li je to jedan od načina da se izborimo sa sve većim nedostatkom prostora?
Da, apsolutno, to je jedno područje rada koje je pomalo zanemareno ili manje u fokusu svjetske arhitekture. Kao profesor na fakultetu u Splitu i Zagrebu i često naglašavam i koristim tu temu u edukaciji, međutim bitno je naglasiti i potencirati je i u praksi. Potencijal, prostorni i konceptualni je jako velik, fond izgrađenog, a napuštenog ili zanemarenog je ogroman i naša je dužnost kao javne profesije, i odgovornosti prema civilizaciji da te prostore ponovo iskoristimo, prenamjenimo, a ne da samo iznova gradimo i gradimo. Ne zaboravimo da je građenje jedan od najvećih zagađivača u svijetu uopšte. A, uostalom, ako nas je nešto istorija arhitekture naučila, to je, da je svaki prostor moguće naseliti i funkcionalno promijeniti.
Šta je suština arhitekture danas? Kako uspostaviti balans između spektakularne arhitekture i arhitekture „svakodnevnog života“?
Donekle je na ovo odgovoreno u prethodnom pitanju. Mislim da je posljednjih 15 - tak godina bio potpuno pogrešan smjer u arhitekturi. Tzv. Star Arhitektura i Arhitekti, brendiranje, blještavilo i spektakl naše profesije, je i doveo do ovog urušavanja, moralnog i ekonomskog i prizemljenja, što je dobro. Zaboravilo se na osnovnu ulogu naše profesije, da osigura čovjeku krov nad glavom u kontekstu mjesta i vremena u kom nastaje, sa lokalnim materijalima, da je svima dostupno, a ne ekskluzivno, ali nikako ne zanemarujući napredak i razvoj sredstava sa kojim to sve postižemo. Mi smo uvijek najsretniji kada su korisnici naše arhitekture sretni i kada smo zadovoljili ili čak i nadmašili njihova očekivanja.
