INTERVJU • Idis Turato •
S arhitektom Idisom Turatom razgovarali smo o njegovim projektima, pogledu na arhitekturu i izazovima sa kojima se susreću arhitekte u procesu stvaranja. Iza njega stoje mnogobrojni nagrađivani projekti. Predstavljamo vam samo dio njegovog opusa.
• S obzirom da predajete na fakultetu, šta je ono čemu težite da naučite i usmjerite svoje studente?
Ono što nastojim podsticati kod studenata je konstantna radoznalost, interes za nepoznatim i apetit za riskantno. Smatram da su, uz tradicionalno obrazovanje, te odlike jako važne za savremenog arhitektu koji barata različitim interesima, istražuje, predlaže i kreira različita okruženja, upravlja sistemima i proizvodi prostore uvijek nam potrebne i važne društvenosti. Arhitektonski način razmišljanja je apstraktan pa je zato jako primjenjiv u različitim područjima, brojnim društvenim, medijskim i preduzetničkim granama.
- Nest and Cave House, Foto: Sandro Lendler
• Dolazite iz porodice arhitekata, da li je to uslovilo da se i vi bavite arhitekturom, i u kojoj mjeri to naslijeđe ima uticaj na Vas?
Osnovna prednost toga što dolazim iz arhitektonske porodice je ta da sam kao malo dijete, te kasnije mladi čovjek, mogao porušiti sve mitove o arhitekti geniju, velikom stvaraocu i jako važnoj osobi. To mi je dalo priliku da izgradim kombinaciju ponekad neočekivane skromnosti, ali i jasne samouvjerenosti da znam što hoću, s kim i kako raditi, a šta i koga izbjegavati. Važno je da kao arhitekte ne gubite vrijeme na loše ljude, krive projekte i loše politike. Morate što ranije razviti svojevrsni “arhitektonski instinkt”.
- Nest and Cave House, Foto: Sandro Lendler
Važno je da kao arhitekta ne gubite vrijeme na loše ljude, krive projekte i loše politike. Morate što ranije razviti svojevrsni “arhitektonski instinkt”.
• Na koji način birate projekte koje radite? Šta je ono što Vas u startu privuče?
Kada sam u poziciji birati saradnike mogu reći da me isključivo privlače pametni, informisani i za nova iskustva spremni ljudi, kompanije i društva. Bez njih je arhitekta beskoristan. Ljepota arhitekture je upravo u tome što rješavamo ljudima probleme, izazove i dileme vezane za prostor i vrijeme u kojem živimo. Takođe privlači me i predviđanje bliske budućnosti. Bez toga arhitektura ne postoji. Sve što danas radimo, sve što danas crtamo, pišemo, modelujemo i zamišljamo u najboljoj situaciji drugi će osjetiti za dvije godine. Ta sporost je ponekad frustrirajuća, ali i naša vječita, tajna snaga!
• Koja je po Vama uloga arhitekte danas, i šta je njegov zadatak?
Često kažem da je za mene arhitekta danas “manadžer promjene”, svojevrsni agent koji obavlja složene zadatke koji u sebi spajaju prostor, politike, društvo zatim različite programe i događaje. Ova kombinacija traži arhitektu koji se nužno mora znati seliti iz zone umjetnosti u zonu upravljanja sistemima. Arhitekta projektuje odnose, slaže i programira različita okruženja koja ne moraju isključivo i samo rezultirati gradnjom. Arhitektura sistema spaja različita mjerila i različite medije. Virtuelna stvarnost, vještačka inteligencija ili recimo različite ekologije – čini mi se da su to polja u kojima će arhitekti, u predstojećem vremenu, biti prijeko potrebni. No čini mi se da većina arhitekta to ne razumije, dok ljudi i struke koje se bave ovim silno zanimljivim poljima nas ne pozivaju u timove. Moramo se sami pozvati. Ja na tome upravo radim. Inače zadatak arhitekta će biti kao i do sada, da bude koristan, potreban, razumljiv, ponekad zavodljiv i strastveno željen!
- Sportska dvorana Krk, Foto: Sandro Lendler
• Gledajući Vaše projekte, pogotovo one koji su nagrađivani rekla bih da pokreću neku posebnu energiju. Da li je to ono čemu u startu stremite u odnosu na formu kako se danas dosta gradi?
Ja u svakom projektu krećem od samog početka. Svaki projekat razvijam kroz autonomnu ideologiju, temu ili koncept. Za mene često problem, kontradiktornost ili nepredvidivost zadatka postaju najveći izazovi pa onda i glavne odrednice projekta. Na primjer “Nest and Cave House” u sebi spaja kontradikciju zaštite skloništa pećine i otvorenosti osmatračnice nekakvog gnijezda za život. Lebdeća kuća konzola, koja se proteže ka pogledu i horizontu u potpunoj je kontradikciji sa introvertiranom, mračnom, ali silno sigurnom i toplom pećinom ukopanog niza soba – koje je investitor upravo takve htio. Isto tako nemoguća topografija litice iznad mora daje hotelu Navis upečatljiv izgled i jedinstven doživljaj lebdenja nad morem. Kuća kao veliki brod, kruzer, galija, jedrenjak.... Moj projekat Drvene kuće je nastao kao reakcija na uvijek dosadni i predvidivi modernistički duh betona i čelika. Toplina drveta, logika konstrukcije i kosi krov, kao elementi za komponovanje doma, rezultirali su neočekivanim sklopom. Kuća odiše nekom vrstom “radikalne normalnosti”. Iako se čini da je sve već poznato i već viđeno, neočekivanost i originalno možemo postići kada to dovedemo do nekog neočekivanog ekstrema.
Arhitektonski način razmišljanja je apstraktan pa je zato jako primjenjiv u različitim područjima, brojnim društvenim, medijskim i preduzetničkim granama
- Sportska dvorana Krk, Foto: Idis Turato
- Sportska dvorana Krk, Foto: Sandro Lendler
• Da li je oblik samo posljedica arhitekture?
Naravno. Sve drugo je formalizam! Robert Venturi je davno rekao da postoje kuće-patke. Nažalost mi arhitekte danas, pritisnuti medijima i tržišnom ekonomijom koja nas prisiljava da budemo uvijek posebni i spektakularni, radimo većinom te kuće PATKE. Čudna je to sudbina. Kako postati nanovo normalan je pitanje za cijelu arhitektonsku struku.
• Već odavno vodite i svoj blog koji redovno ažurirate novim tekstovima. Zašto ste došli na ideju za vođenje jednog ovakvog projekta?
Blog je izašao kao čisti i nepatvoreni rezultat današnjih medija. On je platforma za upoznavanje, dijeljenje ideja, komuniciranje teza i izazova. On je moja javna ispovjedaonica, ali i mitralješko gnijezdo. Blog me štiti, ali i služi za napad novim idejama. On je zahtjevan i ponekad iscrpljujući kao i svaki trening. On je moj mentalni fitness, drži me u kondiciji, spremnog za djelovanje, istraživanje, ali i drži me mirnim, strpljivim i stabilnim da ne pričam i ne radim sa svim i svakim.
• Negdje ste rekli da se želite baviti arhitekturom gotovih elemenata, na šta ste mislili?
Danas živimo u okruženju gdje je mahom sve izdizajnirano, isprojektovano i smišljeno. Pogledajte namještaj, dekoraciju, elektroniku, instalacije, smart tehnologiju... Kako slažemo te “gotove elemente” predstavlja naš projekat. Kako je nešto složeno, isprojektovano, prema kojem ideogramu, scenariju ili dijagramu ili nacrtu - sve je postavljeno tako da to čini dobar i svjež arhitektonski projekat. Arhitekta je danas poput dobrog istraživačkog novinara, nalik dobro informisanom DJ-u. Mi stvaramo priče i slažemo neočekivane i uvijek drugačije prostorne odnose.
- Bazen Vukovar, Foto: Ivan Dorotic
• Da li ste po tom sistemu radili projekat za školu “ Veli Vrt” u Puli?
Na tom projektu su postavljeni korijeni te metode projektovanja. Moj projekat kuće Gumno je isto nastao na tom konceptu slaganja, kombinovanja i sukobljavanja različitih, unaprijed pripremljenih elemenata i motiva.
• Za projekat škole u Krku ste imali priliku srušiti stari objekat kako bi na to mjesto došao potpuno novi, što se izuzetno rijetko dešava danas. Kako ste uspjeli ubijediti lokalnu samoupravu u to?
Ideja je nastala davno, tamo krajem 90-ih godina, u jednom potpuno drugačijem društvenom i političkom kontekstu od ovog današnjeg. Tada jedan od najmlađih gradonačelnika u Hrvatskoj, gradonačelnik Krka Dario Vasilić, sa svojim bliskim saradnicima prihvatio je ideju da se izgradi nova škola sa dvoranom, zatim rekonstruiše stari gradski bedem. U to doba i u to vrijeme konzervatorska služba nije bila toliko birokratizovana i toliko preplašena od različitih paranoja zaštite, kao što smo danas svjedoci. Oni su prepoznali projekt kroz koji mogu poboljšati vizuru grada, pojačati važnost vertikala crkvenih tornjeva itd. Bio je to veoma riskantan projekat i potez, kako za mladog političara i konzervatorsku službu, ali lokalnu crkvu, tako i za tada “mladog” arhitektu.
Često kažem da je za mene arhitekta danas “manadžer promjene”, svojevrsni agent koji obavlja složene zadatke koji u sebi spajaju prostor, politike, društvo zatim različite programe i događaje.
- Drvena kuća, Foto: Bosnić + Dorotić
• Kasnije ste radili i projekat sportske sale i trga za šta ste i dobili nagradu «Viktor Kovačić» za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje za 2013 god u Hrvatskoj, koja se nalazi unutar vrlo složenog istorijskog konteksta. Kako se izrodila ideja za ovakav objekat?
To je projekat koji koristi geometriju, slojevitost i energiju gradskih slojeva starih oko 1000 godina, jednu nevjerojatno heterogenu i plodanu okolinu. Ako puštite svakom sloju da priča, da komunicira sa današnjim djelovima i novim programima – praktički već imate projekat. Srednjovjekovni zid postaje baza kuće, slojevi starih samostana tragovi novih putanja i hodnika, slojevi stogodišnjrg grada postaje prostor nove društvenosti i okvir za programiranje, javni tok ulica i trgova stvorili su u jednom trenu zanimljiv dijagram slojeva i pravaca pružanja grada na koje je položena nova škola i dvorana. Javni prostori grada postaju školske ulice, trg se preklapa sa školom, dvorana ulazi i izlazi na trg. Ta dvorana se ne koristi samo kao školska, već kao višenamjenska i javna građevina. Njeni brojni programi i načini korišćenja u direktnom su odnosu sa pulsiranjem grada.
- Drvena kuća, Foto: Igor Crnković
• Za crkvu Sv. Marije i franjevački samostan ste imali jedan vrlo odgovoran zadatak, da nađete način otvaranja samostana za javnost. Kako su ljudi reagovali na ovaj Vaš, možemo reći, radikalan projekat?
I taj projekat ne bi mogao biti niti zamišljen bez oštroumnog klijenta, u ovom slučaju briljantnog gvardijana franjevačkog samostana Fra Serafina Sabola. Čovjeka koji spaja ljude, političare, sponzore, vjernike i ateiste, skuplja ljude koji vole život i društvenost. On je shvatio da se crkva mora otvoriti javnosti, te da se nekad potpuno zatvoreni prostor klauzure franjevaca mora otvoriti za ljude, postati neka vrsta novog javnog prostora. Dvorana i aula Ivana Pavla II izgrađena je u čast dolaska Pape u Rijeku i iskorišćena je kao prigodan povod za novi veliki crkveni projekat. Takođe je to bio veoma radikalan potez za crkvu, a danas 10-tak godina nakon toga, prostor koriste svi, porodice za šetanje, djeca za igru, parovi za šetnju, organizuju se veliki skupovi koji nisu namijenjeni isključivo vjernicima....
Arhitekta projektuje odnose, slaže i programira različita okruženja koja ne moraju isključivo i samo rezultirati gradnjom. Arhitektura sistema spaja različita mjerila i različite medije.
- Randić Turato, Aula Papae Ivana Pavla II, Foto: Sandro Lendler
• Nest&Cave je naziv jednog Vašeg izuzetno uspješnog projekta kuće čiji sam naziv govori da je riječ o spoju dva kontradiktorna elementa. Iz čega je proizišao ovakav koncept?
O tome sam već ranije pričao. Radi se o kući koja je čista kontradikcija, kao što su bili i zahtjevi klijenta od prvog dana. Kontradiktornosti su često prilika za stvaranje neočekivanih stvari i zaključaka. Vlasnik kuće je od prvog dana shvatao da ima lijepu parcelu sa divnim pogledom na Opatiju i Kvarnerski zaliv, ali je oduvijek htio živjeti u gradu, a ne u vili na osami. Takođe samoća i izolovanosti kuće na ivici grada nije mu bila nikako bliska. Na toj gotovo šizofrenoj poziciji između ljepote pogleda i straha od samoće i izolovanosti, izrastao je projekat kuće.
• U Crnoj Gori se trenutno najviše ulaže u turističku arhitekturu, gdje su, čini mi se, nametnuti forma i kontekst objekta. Dosta je sve uniformisano. Šta vi mislite o tome s obzirom da ste i sami radili projekte toga tipa?
Turizam je jedna od “najopasnijih” grana tržišne ekonomije. Opasniji je i nepredvidiviji čak i od shoppinga (hahaha)! U turizmu je sve strah od neuspjeha, a rokovi za izgradnju i eksploataciju su neumoljivi i sve brži. Započinjete na jesen i na ljeto stvari moraju biti useljene, gosti moraju biti srećni i oduševljeni! Postavlja se pitanje da li u takvoj situaciji možete biti neočekivani, drugačiji i posebni? Da li će se to gostu svidjeti? Dosta složena situacija! Turizam je danas jedna od najunosnijih ali i najnepredvidljivijih poslovnih grana u Hrvatskoj. Neizvjesno je sve, zato je teško raditi, ali iz tog istog razloga klijenti i vlasnici hotela sve češće su redovno inteligentni i odlučni ljudi koji znaju šta i kako hoće.
- Gumno House, Foto: Bosnić + Dorotić
• Šta bi u turizmu trebalo biti novo kada je arhitektura u pitanju?
Turizam stvara brendove, kreira trendove, setira razmišljanja ljudi, manipuliše našim emocijama, stvara slike, pušta duboke tragove u društvu.... Prema svemu navedenom to bi trebao biti idealan kontekst za moguće dobru arhitekturu. Ali isto tako budimo svjesni da je tako invazivan kontekst apsolutno idealan za već viđena, predvidiva i isprobana rješenja. Konsultanti, promoteri, marketing stručnjaci, fondovi i ulagači, baš svi žele brzi povrat uloženog, odnosno siguran povrat! Zato neki hoteli i turističke tipologije izgledaju predvidivo isto širom svijeta. Predvidivi hedonizam, dosadni populizam i eko-regionalizam posebno mi smetaju u današnjem turizmu. Nastojim sve ovo izbjeći u svojim projektima.
Turizam stvara brendove, kreira trendove, setira razmišljanja ljudi, manipuliše našim emocijama, stvara slike, pušta duboke tragove u društvu.... Prema svemu navedenom to bi trebao biti idealan kontekst za moguće dobru arhitekturu.
• Pošto se kod nas sada dosta priča o “zelenoj arhitekturi” šta ona po Vama treba da bude?
( sigurno ne par dodatnih slojeva na fasadi kako se kod nas dosta puta tumači)
Zelena gradnja je prepuna demagogije, političke korektnosti ali i kanal za finansiranje i pogodovanje proizvođačima izolacija i građevinskog materijala. Na ovim našim prostorima često se zeleno svodi na debljinu izolacije, aluminijsku i plastičnu stolariju. Svašta! Za mene je «zeleno» onda kada pametno projektujemo, kada za malo novaca nudite komfor ljudima, kada dobro orijentišete kuću, kada dobro projektujete ulaz sunca, sjenku i svjetlo. Zeleno i pametno je kada se osjećate dobro, ugodno, a to vam omogućuju stara znanja. Paladijeve, Albertijeve, Semperove, Loosove kuće su isto “zelene”, kuća Malaparte na Capriju je zelena, Miesova kuća Farnsworth je iako prepuna toplinskih mostova ekološka, smart i green više od svih novopečenih eko proizvoda.
Hotel Navis, Foto: Foto: Bosnić + Dorotić
• Možete li nam reći nešto o projektima na kojima sada radite?
Projektujem vinski podrum i hotel Roxanich u podnožju predivnog gradića Motovuna u Istri, radim nekoliko porodičnih kuća, obnavljamo napušteni motel Panorama arhitekte Ivana Vitića pored Opatije.... Radim na još puno projekata koji nijesu vezani uz kuće, učestvujem u projektu EPK - Evropska Prijestolnica Kulture 2020. Rijeka, te pokrećem DELTA LAB. Ali detalji oko toga neka još uvijek ostanu moja mala tajna. Ako uspije, bi će to sigurno dobar povod za naš sljedeći razgovor koji ćemo posvetiti samo tome……
