Insert iz ljetnjeg dnevnika, selo Žlijebi, Herceg Novi
Bilo je to jedno nesvakidašnje buđenje u jeku sezone, sa pogledom Voja Stanića, koji je tog jutra sjedio u komšiluku. Dok sam otvarala prozor sobe, sa pogledom na Škver, mislila sam o čika Vojovoj genijalnosti kojom je ovaj savršeni kadar prenosio na platno u potkrovlju susjedne kamene kuće, gdje i dalje živi i gdje mu je atelje. Ta nevjerovatna jednostavnost kojom je slikao ,,kosmos,, koji je vidio kroz prozor, ne prestaje da me fascinira. U jednom intervjuu, kazao je da ne bi trebalo tumačiti umjetnost, jer ona je najsubjektivnija stvar u kosmosu, i da to slikama može samo da škodi, pa se ovdje i zaustavljam. Ipak, pomisao da jutros dijelim pogled koji je on genijalno oslikavao na beskonačan broj duhovitih ali i pomalo naivnih načina, činio me je privilegovanom. Osim toga, dopadao mi se osjećaj da se budim u zgradi koja je nekada bila željeznička stanica u Herceg Novom, za koju se navodi da je podignuta 1934. godine ispred hotela Topla. Ne znam da li ste znali, da je željeznička pruga sagrađena u Boki Kotorskoj za vrijeme Austrougarske, za koju je najljepši zaliv Jadrana bio važna strateška tačka. Izvori navode da je prvi voz doputovao u Zeleniku 16. jula 1901. godine, a vozovi su i nakon Austrougarske vlasti, saobraćali na trasi Gabela-Uskoplje-Zelenika, sve do 1968. godine, kada je donešena odluka o gašenju željezničkog saobraćaja. Dvospratna zgrada stare željezničke stanice sazidana od bijelog kamena, danas je gradski hotel Stanica, u kojoj je reditelj Emir Kusturica nekada u njoj planirao aktiviranje ljetnje filmske škole.
VEĆ NA ULAZU JE JASNO DA SELO ODAVNO NE ŽIVI. BESKONAČNA TIŠINA. JEDINE NAZNAKE ŽIVOTA OBEĆAVA MAJDAN KAMENA, U KOME SE VIDE TRAGOVI SKORAŠNJEG RADA, ALAT ZA RUČNO VAĐENJE KAMENA. ISPRED NAS MONOHROMATSKI ANSAMBL UJEDNAČENIH KAMENIH KUĆA.
Odlazak na jutarnju kafu uz novske skale, vratio mi je sjećanje na šarm Herceg Novog, koji sam pamtila po ljetima provedenim na Filmskom festivalu, Kanli kuli i tvrđavi Forte Mare, ali i kad sam kao klinka sa roditeljima išla na kolače na terasu Gradske kafane. Ipak, danas, nešto drugačiji utisak. Grad je, kao i svi ostali crnogorski gradovi, tranzitirao u jedan turizmom i niskim ukusima izrabljen prostor, podređen jeftinim turističkim uslugama, gdje su religijski i nacionalistički simboli na svakom koraku, ali i nepodnošljivo loš muzički repertoar na koji ne možete biti imuni. Ipak, dostojanstvo ovog grada još uvijek nadjačava tranzicione postraumatske efekte, iako nisam sigurna do kada.
Srećom, imam talent da od gradova uzimam najbolje. Pakujem se i idem u Vinariju Savina, da popijem sa društvom čašu vina, sa pogledom koji isključuje sve nepravilnosti koje me veoma frustriraju. Nakon toga, pravimo plan da obiđemo jedno nesvakidašnje selo, koje se nalazi iznad grada, u podnožju Orijena.
**
Iako postoji i pješačka staza do sela, do koga vam treba nekih dva sata, mi smo se ipak zbog nedostatka vremena, odlučili da pođemo kolima. Poprilično se penjemo iznad grada, i moram priznati da nisam mogla da pretpostavim kako je neočekivano bujna vegetacija u ovom dijelu zaleđa. Selo je prilično visoko iznad grada, aplikacije pokazuju da smo na 700m nadmorske visine, što će nam kasnije priuštiti jedan od nevjerovatnih prizora na zaliv.
Konačno stižemo. Već na ulazu je jasno da selo odavno ne živi. Beskonačna tišina. Jedine naznake života obećava majdan kamena, u kome se vide tragovi skorašnjeg rada, alat za ručno vađenje kamena. Ispred nas monohromatski ansambl ujednačenih kamenih kuća. Nailazimo na prve kuće čiji slog kamena na fasadi je nešto što smo do sada mogli vidjeti na međama. Ipak, autentičnost ovog sela je u jednobraznom arhitektonskom izrazu, a koji je karakterističan po kamenim krovovima, koji su rađeni od specifičnog lokalnog kamena, koji je rezan u ploče i kao takav slagan bez vezivnog materijala. Prilazimo, gledamo fascinantne zanatske poduhvate, okapnike, sljemena, nadstrešnice, ivice i sve ono, što danas gotovo niko ne bi pristao, niti bi znao izvesti. Riječ je o selu Žlijebi, veoma autentičnoj arhitektonskoj ambijentalnoj cjelini, u kojoj su sve kuće rađene na isti način, u kamenu i sa kamenim krovovima, gdje su se kamene ploče iz lokalnih majdana slagale direktno na drvenu krovnu potkonstrukciju. Jasno je da se radi o besprekornoj vještini koju su mještani veoma dobro poznavali. Umjetnost rezanja, klesanja i slaganja kamena bila je pasija ali i potreba ljudi iz ovog kraja. Sličan način pokrivanja krova prepoznaje se na još nekoliko lokaliteta na Balkanu, a osim na stambenoj arhitekturi, zastupljena je i kod pokrivanja krovova sakralne arhitekture, mahom kod crkava. Kamene ploče su bile položene sa blagim padom radi oticanja vode, pri čemu svaka ploča u gornjem redu pokriva spoj ploče u donjoj liniji. Ovaj stepenasti naslon sprječavao je ulazak vode u konstrukciju, sve dok se ne desi nepovoljni vjetar iz kontra pravca, za šta se do danas ipak nije našlo originalno rješenje. Kamen koji se koristio u tu svrhu morao je biti kompaktan, debeo i lak za obradu (pogodan za klesanje i cijepanje), posebno za ploče debljine 3 do 5 cm. Ova vrsta kamena pogodna je za tu svrhu, sive je boje i bez ikakvih nijansi.
RIJEČ JE O SELU ŽLIJEBI, VEOMA AUTENTIČNOJ ARHITEKTONSKOJ AMBIJENTALNOJ CJELINI, U KOJOJ SU SVE KUĆE RAĐENE NA ISTI NAČIN, U KAMENU I SA KAMENIM KROVOVIMA, GDJE SU SE KAMENE PLOČE IZ LOKALNIH MAJDANA SLAGALE DIREKTNO NA DRVENU KROVNU POTKONSTRUKCIJU. JASNO JE DA SE RADI O BESPREKORNOJ VJEŠTINI KOJU SU MJEŠTANI VEOMA DOBRO POZNAVALI.
Mislim o tome kako su ljudi ranije mnogo više bili vezani za prirodu, mnogo su više osluškivali, poznavali i koristili materijale koji su im bili dostupni. I u tome je nastajala umjetnost detalja, iza koje stoji veoma naporan i posvećen rad. Jedna od seoskih anegdota kaže da je neko od mještana donio 105 kišnih odijela iz Kanade 1928. godine, kako bi mogli vaditi kamen iz majdana i po lošim vremenskim uslovima. Jer posao ne može da čeka proljeće.
Tako grupisane u cjelini, pružajući se uz seosku ulicu koja vodi do crkve na vrh sela, kuće su me podsjetile na neku režiranu scenografiju za film. Krećemo se sporo od kuće do kuće i zagledamo detalje, preciznost koje nadilaze zanatske sposobnosti, i postaju umjetnost, koja zaslužuje pažnju, koju treba zapamtiti, njegovati, zapisati i zaštititi! Sjećam se jedne veoma dobre radionice koja je za cilj imala učenje građenja suvomeđom bez vezivnog materijala, pod simboličnim nazivom Tradicija umijeća spajanja, održana u Kotoru 2018. godine povodom Dana evropske baštine. Poruka je bila zaštititi ovu autentičnu tehniku građenja, ali i suvozidne pejzaže kojih ima jako puno u Crnoj Gori. Održana je i pokazna radionica upravo u selu 2017. godine: ,,Selo Žlijebi – tradicija upotrebe kamena” – način vađenja, obrade i upotrebe kamena u tradicionalnom ruralnom graditeljstvu. Sumnjam ipak da je to ikoga od mladih ljudi uspjelo zainteresovati i zaljubiti u kamen i u proces.
Konfiguracija sela je veoma zanimljiva, način kako se ređaju kuće, formiraju mikro dvorišta, bašte, štale i drugi pomoćni objekti koji svjedoče ne baš lakom životu.Razmišljam o kamenu kao materijalu koji je trebalo pametnije da koristimo kao simbol, kao brend, kao zaštitni znak. Kako je u stvari naša arhitektura u svim djelovima Crne Gore izrasla i srasla sa kamenom. Nismo li to nekako anemično i slabašno usvojili, razradili i nadogradili kao autentičan arhitektonski jezik. Danas, ako se neko i okrene gradnji u kamenu, najčešće su to loše dekorativne radinosti, koje devalviraju svaki koncept i smisao autentične kamene kuće.
Krećući se kroz selo, njegova inicijalna ideja počinje vidno da se raspada. Nailazimo na kuće čiji su krovovi prepravljani, i rekonstruisani, koristeći crveni crijep kao završnu materijalizaciju. I tako jedna, druga, treća…peta…selo Žlijebi više nije ono što je moglo predstavljati svjetsku turističku atrakciju, kao što je to na primjer italijanski Alberobello. Jedina mještanka na koju nailazimo, vidno je okupirana poslom oko krave koju drži u najljepšoj kamenoj štali koju ste ikad vidjeli. Kaže, da su kuće mahom obnavljane nakon rata, i da ih ljudi danas pokrivaju crijepom, jer je to povoljnije, praktičnije i funkcionalnije. Tvrdi da više niko ne umije izraditi onakav kameni krov. Ali priznaje, da iako joj je žao što selo gubi na autentičnosti novim krovovima, prepravkama, kaže da su kameni krovovi zimi propuštali smetove snijega, koje zimi nanosi nepovoljan vjetar, jer zima u Žlijebima je surova, ima snijega, vjetra i bure, a bude toliko hladno i zaleđeno da je iz sela čak teško izaći. Crijepom se, kažu, ti problemi više ne pojavljuju.
Nastavljamo dalje, i iluzija o ovom fascinantnom mjestu nekako počinje da se razvodnjava. Kuće su sve lošije, ili su prepuštene samopropadanju, ili su dorađivane i dovedene do neprepoznatljivosti. Šetamo kroz selo do crkve koja se nalazi na samom kraju i na uzvišenju, iznad sela. Ovaj prizor djelimično popravlja utisak. Kamena crkva svetog Nikole napravljena je 1550. godine, sa čijeg platoa se pruža jedan od najboljih pogleda na ulaz u Bokokotorski zaliv. Crkva je zaštitnik pomoraca, koja na Jadran gleda sa 700 metara nadmorske visine, i koja se nalazi na visokoj litici okružena grobljem gdje su sahranjeni mještani. Danas ih je kažu ostalo manje od deset u selu.
MISLIM O TOME KAKO SU LJUDI RANIJE MNOGO VIŠE BILI VEZANI ZA PRIRODU, MNOGO SU VIŠE OSLUŠKIVALI, POZNAVALI I KORISTILI MATERIJALE KOJI SU IM BILI DOSTUPNI. I U TOME JE NASTAJALA UMJETNOST DETALJA, IZA KOJE STOJI VEOMA NAPORAN I POSVEĆEN RAD.
--
U povratku smo imali priliku da uz čašicu domaćeg likera od oraha, razgovaramo sa Nikolom Simikićem, čiji su preci 1628. došli iz Hercegovine u Crnu Goru, i kuće pravili od kamena, a koji je danas vlasnik velikog gazdinstva i ugostiteljskog objekta u selu. Nikola jedini u selu još uvijek vadi kamen iz majdana i tako gradi i obnavlja kuće, vještina gradnje na suvo koju je prepoznao i UNESCO. Ugostila nas je njegova supruga i sprovela kroz porodičnu istoriju koja je pažljivo sačuvana kroz artefakte koje nalazite u sobama, na zidovima, u podu…Oni su zadržali kamene krovove, ali su ih, ruku na srce ipak morali obraditi izolacijom, te to na prvi pogled djeluje okej. Ipak, mi arhitekti uvijek imamo veće standarde na tu temu.
KREĆUĆI SE KROZ SELO, NJEGOVA INICIJALNA IDEJA POČINJE VIDNO DA SE RASPADA. NAILAZIMO NA KUĆE ČIJI SU KROVOVI PREPRAVLJANI, I REKONSTRUISANI, KORISTEĆI CRVENI CRIJEP KAO ZAVRŠNU MATERIJALIZACIJU. I TAKO JEDNA, DRUGA, TREĆA…PETA…SELO ŽLIJEBI VIŠE NIJE ONO ŠTO JE MOGLO PREDSTAVLJATI SVJETSKU TURISTIČKU ATRAKCIJU, KAO ŠTO JE TO NA PRIMJER ITALIJANSKI ALBEROBELLO.
Pakujemo se za nazad, i razgovaramo o tome kako je ovo još jedna propuštena šansa da autohtona arhitektonska ambijentalna cjelina bude vrednovana na pravi način od strane nadležnih institucija. Nedopustivo je da je ovo selo prepušteno samopropadanju i individualnim korekcijama, i da nije zaštićeno kao ambijentalna cjelina, koja je morala biti sanirana pod visokom kontrolom stručnjaka, a finansirana od strane nadležnih institucija. Spuštajući se u Novi, već nailazimo na ljetnji saobraćajni kolaps, i tranzicione gudžerice koje nas vraćaju u realnost u kojoj izvrsnost, znanje, i smisao baš teško pronalaze mjesto. U glavi mi samo Ishigami-jev Serpentine pavilion (2019) ,,Carpet of stone,, koji je ništa drugo nego jedna maestralna interpretacija tradicije, od koje smo mi očito, jako daleko. I bićemo još ko zna koliko.
